Sadržaj i poruka liturgijskih čitanja u 12. nedjelju (god. A): Jr 20,10-13; Ps 69,8-10.14.17.33-35; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33
Može li ovo pomoći za smirenje i ulazak u dubinu Evanđelja?
Današnje Evanđelje Isusovo je priznanje i pohvala svima onima koji priznaju da su njegovi, da mu pripadaju, i to u svom svagdanjem, redovitom, kršćanskom životu. Što smo u skrovitosti na uho čuli, što u najdubljoj osobnoj intimi, u svom srcu, primamo kao Božju poruku, to svojim vladanjem donosimo dušama, svojim ponašanjem. Ne transparentima i demonstracijama, ne pred kamerama i reflektorima, ne na ekranima i na portalima, nego svojim svagdanjim riječima i djelima razglašavamo tajnu Božje dobrote na svjetlu dana, navrh naših životnih putova.
Pronosimo stvorenim svijetom već onu prvu riječ koju nam je Bog po sakramentu krštenja rekao: »Ti si moj! Imenom sam te zazvao!« Donosimo ljudima onu najutješniju poruku koju nam Gospodin po sakramentu ispovijedi izgovara: »Ja sam Bog tvoj. Od srca ti opraštam i dajem ti svoj mir. Ja, Jaganjac Božji, oduzimam tvoje grijehe.« Svojim životom svjedočimo kako po svetoj pričesti Gospodin najtajnijim glasom duši progovara: »Uzmi me, to sam ja. Sama sebe dajem za hranu duši tvojoj!«
Evanđelje nas danas još jednom vodi do svetoga Učitelja kad on šalje svoje odabrane apostole u ovaj svijet koji dobro poznajemo. Govori im o Ocu koji je na nebesima, pred kojim priznaje da je njihov. Govori im o svome Ocu, koji je naš Otac i koji s ljubavlju prati život i maloga vrapčića.
Otac naš osnovica je i izvor svete srčanosti, Isusove hrabrosti. Zna to prorok Jeremija kad svoju parnicu povjerava Bogu svome, Gospodinu nad vojskama, koji vidi bubrege i srce svojega pravednika; Bogu, koji je snažan junak. Zato se gorka tužaljka može pretvoriti u pohvalu i zahvalu Bogu. Tako i psalam koji danas slušamo s pravom započinje kao mučna jadikovka, a završava kao hvalospjev.
Triput Gospodin u ovom evanđelju ponavlja i ohrabruje: »Ne bojte se!«: Ne bojte se drugih ljudi! Ne bojte se ni ubojica! Ne bojte se jer ste vrijedni! To je u Svetom pismu redovito i očekivano. Ali s druge strane Gospodin dvaput upozorava čega se valja bojati. U dva slučaja vrijedi suprotno upozorenje: »Bojte se!«. Bojati se treba onoga pra-protivnika koji stvara pakao i ubija dušu, pred kojim ne možemo računati da ćemo ga samim svojim silama pobijediti. Istinski neka me je strah da svojim načinom života ne dovedem do toga da me se Sin Božji, koji je došao kao Otkupitelj i Spasitelj, pred Ocem svojim odrekne, da mi kaže: »Ne znam tko si. Ne poznajem te«!
Isus apostolima, kad ih šalje na apostolski posao, ulijeva hrabrost. Bodri nas i sokoli ponajprije pred ljudima, bližnjima. Kako su ponekad teški koraci do onoga najbližega do mene, s kojim dijelim život. Gdje su srca zamračena nerazumijevanjem, neizrečenim nakupinama straha i nespretnosti ili sirovom podlošću, ako je put prekriven uvredama i onom tako tipičnom našom ljudskom uznositošću, kako je teško pristupiti, napraviti prvi korak, pronaći pravu riječ! A Gospodin razoružava, rastjeruje oblake uplašenosti i jednostavno potiče: »Ne bojte se ljudi!«
Gospodin nam daje hrabrost i pred ubojicama. Sam se je u Maslinskom vrtu tako sigurno postavio pred njima, izložio se tako odvažno, da su ustuknuli prvi put te je i drugi put morao reći: »Ja sam!«.
Ljetni su dani prava zgoda da opet izlazimo u prirodu i s radošću iznova otkrivamo divotu Božjih stvorenja. Otac naš, dobri Stvoritelj, prati životni put svakoga od njih. Njegova se volja ostvaruje. I život vrapčića koji skakuće i kliče: »Živ, živ!« u Božjoj je ruci. Ptica nebeska, ni sije, ni žanje, a Otac ga nebeski hrani!
I broj vlasti na glavi – pa i kad biva sve manji i manji – zabilježen je u srcu Očevu. Ostvaruje njegovu volju. Ta ljubazna očinska skrb razlog je za odvažnost. Roditelji znaju, a i djeca znaju! Ono djetinje očekivanje i pouzdanje, da će se tata pobrinuti, da tata zna i može, to je terapija, to je trening za evanđeosko junaštvo i srčanost – srčanost Srca Isusova. Zato Mesija Isus kao uzor ističe malo dijete i stavlja ga u sredinu. Ako dječjim srcem prihvaćamo Božje kraljevanje, onda ulazimo u Božje kraljevstvo.
Isus na početak ove pouke stavlja onu danas tako omiljenu i razglašenu transparentnost – otvorenost, reći ćemo hrvatski. Podmukle smicalice u potaji, Herodova konspiracija i prikrivanje, donijela je istina pokolj i smrt, ali kratkoga je vijeka. Doznalo se! Danas već svako dijete zna kako je Herod postupio prema mudracima s Istoka i prema betlehemskoj nevinoj dječici.
Prvi Adam donio nam je strah i skrivanje. »Pobojah se, pa sam se sakrio« – kaže on. A novi Adam kliče: Ne bojte se! Govorite na svjetlu, propovijedajte po krovovima. Jeremija je na vlastitoj koži osjetio taj istrošeni zadah smrti koja uporno želi kraljevati. Ne samo da je upozoravao na prijetnju Babilona, nego su ga, oni koji očitu stvar ne vide, još i klevetali da posvuda samo užas vidi. I prijatelji su ga se odrekli, prijavljuju ga. Žele njime vladati, osvetiti mu se. Žele da propadne. Po čovjeku došao nam je grijeh. I tako je to od Adama do Mojsija, od Mojsija do Jeremije, od Jeremije pa do one milosti Božje koju će na sve nas Mesija Isus, novi čovjek, izliti.
Gospodinova apostolska metoda koju povjerava svojima nije metoda spletkara koji muti svoju kašu iza kulisa, zavarava, dovodi u zabludu, stvara prividnu, virtualnu stvarnost. Nije to neprava, proizvedena inteligencija stroja, nego prava, božanska inteligencija koja se utjelovila u čovjeku. Isusov križ tajna je koja je otpočetka pred cijelim svijetom i cijelom poviješću otkrivena. Tajna njegova uskrsnuća zadivljujućom se brzinom razglasila. Kad je učenicima u tami Getsemanske noći usrdan poziv uputio: »Bdijte sa mnom!«, evo to mi usred naših dana ponavljamo u klanjanju pred presvetim Oltarskim Sakramentom. Gospodin im je malo prije Getsemanija takoreći na uho u zaštićenoj pashalnoj dvorani govorio: »Uzmite i jedite! Uzmite i pijte!« A mi to evo, u trećem tisućljeću kršćanstva slušamo kao poziv koji na sav glas dobrohotno odzvanja s krova svijeta, upućen svim dušama: »Uzmite, nahranite se jelom istinskim! Napijte se na izvorima žive vode koja je potekla iz njegove nutrine!« Tako je to i danas za Božjim oltarom.
