Sadržaj i značenje liturgijskih čitanja u 7. vazmenu nedjelju (god. A):
Dj 1,12-14; 1 Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a
U okrilju bazilike Srce Isusova danas, u nedjelju 21. svibnja 2023., molimo za naše prvopričesnike da im primanje Isusa u Euharistiji bude silan i drag korak naprijed u prijateljstvu i ljubavi koja traje cijeli život. Molimo za dušu pokojnoga biskupa Valentina Pozaića od kojega se naša crkva zagrebačka dirljivo, svečano, molitveno prekjučer oprostila. Molimo da veliki Hod za život donese životne plodove za sve nas. Mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za smirenje i utjehu u zaključku uskrsnoga vremea, za još dublje razumijevanje i primjenu Kristova Zakona, za čitanje i slušanje:
Vrijeme je za molitvu. Gospodin Isus, nakon Posljednje večere, prije Muke, upravlja veliku molitvu Ocu (2x »Oče!« Iv 17,1.5) – svećeničku molitvu. Nakon njegova Uzašašća zajednica učenika, prva Crkva, koja nosi ime kršćansko, ime Kristovo, moli – jednodušno, postojano (Dj 1,14). Mi se nalazimo u devetnici Duhu Svetom i molimo za darove Duha.
Isus u svojoj molitvi precizno definira što je život – život vječni (ἡ αἰώνιος ζωὴ): upoznati Oca nebeskoga koji je jedini pravi Bog i njegova Pomazanika, Mesiju koga je Otac poslao (Iv 17,3). Vječni je život primiti Isusove riječi i tako znati da je Isus od Oca izišao, vjerovati da ga je Otac poslao (Iv 17,8).
Znamo, prije svoje muke Isus je usrdno, odano, gorljivo, sa suzama (Heb 5,7), molio. S dušom nasmrt žalosnom (Mk 14,34), uz krvav znoj (Lk 22,44), u tjeskobi koja ga je spopala (Mk 14,33), vapio je: »Oče« i ponavljao. Triput (Mt 26,44). A Ivanovo nam evanđelje, evo, otkriva da je to bila i slavna molitva, molitva proslave. Isus moli: Proslavi me, Oče (Iv 17,5)! Kao što sam ja tebe proslavio (Iv 17,4). Isus dovršava djelo koje mu je Otac dao izvršiti (17,4). To je slavna molitva u kojoj Sin punim srcem, pune svijesti govori Ocu: »Idem k tebi!« (Iv 17,11). To je slavna molitva obavijena i obasjana vječnom ljubavlju – onom ljubavlju koju znaju muž i žena, koju znaju roditelj i dijete: »sve moje tvoje je, i tvoje moje« (Iv 17,11). Isus, najdostojanstveniji veliki svećenik prinosi Bogu najsvetiju žrtvu, žrtvu čistu, žrtvu savršenu – sama sebe.
Znamo da je prije Uzašašća Gospodin slavno i svijetlo, svečano i s autoritetom proglasio najradosniju i najutješniju istinu: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji« (Mt 18,8) – vlast gore, u Božjemu svijetu i ovdje u ovom ljudskom svijetu koji je nama povjeren na upravljanje, da plod donosimo. Svi apostoli i sve vjerne žene koje su Gospodina pratile od početka, od Galileje, čuli su.
Ali, evo, već prije svoje muke, dok se molio, Gospodin jasno kaže da mu je Otac dao vlast nad svakim tijelom (ἐξουσία Iv 17,2). Što je već u početku, kod Saveza s Noom, najavljeno, kad Bog sklapa Savez sa svakim tijelom ( כל בשׂרkol baśar), to Sin Božji, Pomazanik, ostvaruje. On ima vlast – vlast kojom ne satire, nego tom vlašću daje život vječni svima koje mu je Otac dao (Iv 17,2).
Ista je Maslinska gora s koje se apostoli vraćaju nakon Uzašašća (Dj 1,12) i Maslinska gora na kojoj se Isus molio, na kojoj je bio Getsemani (Mk 14,26). Žarko je molio za sebe da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež muke; molio je za sebe da bude Očeva volja (Mt 26,39). A Ivan nam u Evanđelju otkriva kako Gospodin prije svoje muke u ovoj svećeničkoj molitvi, u ovom dirljivom Ocu upućenom oproštajnom govoru moli i za one koje mu je Otac dao, koji Ocu pripadaju, njegovi su, a Otac ih je dao Sinu svome Isusu (2x »tvoji«, »dao si« Iv 17,6.9). Moli za nas!
Pismo otkriva i pokazuje istinu – prodorno, podrobno, ne uzmičući. Trpljenje je bolno, mučno i gorko. Trpljenje je zlo. Ali – Petar objašnjava – trpjeti s Kristom, biti s Isusom u njegovoj muci, trpjeti u bliskoj osobnoj povezanosti s njime, imati udio u njegovu križu – to je radost, to je blaženstvo (»Radujte se!«1 Pt 4,13). Trpjeti, a da pritom čuvam i poštujem život, trpjeti a da pritom čuvam i poštujem imanje i dobra koja nam je Bog dao, trpjeti a da ne činim zlo, nego da činim dobro, trpjeti a da pritom ne namećem sama sebe i nisam nametljiva osoba (usp 1 Pt 4,15), to je sveto, to je blaženo, to je dobro. Dobro je, radosno je trpjeti s imenom Kristovim u duši i tijelu (1 Pt 4,16), trpjeti kao kršćanin – tako da najprije primimo riječi koje nam je Isus predao, koje je njemu Otac dao (Iv 17,8).
Radosna vijest današnje nedjelje, nedjelje na putu do Duhova jest nov povratak na bit Euharistije, novo otkriće svete mise. Kod svojega oltara Isus nam otvara svoje srce i prima nas u svoju molitvu. Govori Ocu, moli za one kojima je objavio Očevo ime (Iv 17,6). Moli tako da vrlo realno gleda na gorku čašu muke, na teški križ koji smo mu pripravili, ali i na slavu koju je imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo (Iv 17,5). To je tajna vjere koju na oltaru slavimo.
- Vidi:
