pred kraj Markova evanđelja
uz današnje Evanđelje, subota uskrsnoga tjedna, sedmi dan Vazmene osmine
Pred kraj Vazmene osmine, u završnici devetnice Božjem milosrđu, iz protekle godine sv. Ignacija. Skroman prinos s našega s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i smirenje, za još bliži susret s uskrslim Gospodinom, za čitanje i slušanje:
Sveti, Živi, Isuse naš, pokaži mi kako si prisutan (φαίνω Mk 16,9), objavi mi da si tu, otkrij mi sama sebe (2x φανερόω Mk 16,12.14)!
Oprosti mi, Gospodine, moju ponovljenu nevjeru (ἀπιστέω Mk 16,11; ἀπιστία, οὐκ πιστεύω 14). Zašto nemam povjerenja u dušu koja te motri, koja vidi da si živ? Pa ti si je oslobodio od potpune paklenske pritisnutosti (“sedam zloduha” Mk 15,9).
I kad odlazim, ti me tražiš, Gospodine, k meni dolaziš (Mk 16,12). Možeš se pokazati onako kako ti hoćeš jer to si već Mojsiju najavio: bit ćeš tko god da ćeš biti (Izl 3,14). A moj prikraćen, zaslijepljen vid, moje sporo, otvrdnulo srce tako teško te prepoznaje (usp. Mk 16,14).
Vječni Gospodaru, otvoreno me prekori i izgrdi što ne vjerujem tvojim svjedocima!
Ustao si, uskrsnuo si, i sada mene šalješ da tvoju radost donosim svakom stvorenom biću, cijelome svemiru (Mk 16,15). Za sve Božje stvorenje, koliko god da se ruši i propada, koliko god ga ugrožavamo, u tebi je spas kako si već davno Noi objavio (usp. Post 9,13). To je radosna vijest, to je evanđelje!
2. izd. 23. 4. 2022. (10. 4. 2021.)
