Značenje i poruka liturgijskih čitanja na 5. korizmenu nedjelju – gluhu (god. A): Ez 37,12-14; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Poslušajte, preuzmite na Audio.com
Ovako smo na 5. korizmenu nedjelju (u god. A) – Gluhu – 26. ožujka 2023. u okrilju bazilike Srca Isusova razmišljali o Lazarovu iskustvu. Mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za smirenje i utjehu, za još dublje razumijevanje i primjenu Evanđelja, za čitanje i slušanje:
Grobna pećina i na nju navaljen kamen – slika je to dobro, dobro znana! Dodiruje središte naše vjere, a evo je i u čuvenom evanđeoskom poglavlju koje opisuje kako Je Isus uskrisio Lazara. Pokojnikovo lice umotano je točno istim onakvim smrtnim rupcem u kakvom će biti Isusovo lice. Smrt vlada.
Gdje je smrt u našem svijetu danas? Na Mirogoju, na groblju – reći ćete s pravom. I ta smrt može biti vrlo utješna, pravi duhovni poziv kao primjerice kada premine vrijedna, hrabra žena i majka koja je svojom dobrotom tolike duše dodirnula da se živi narod Božji okupio ne samo na sprovodnim obredima, nego i na životvornoj misi zadušnici.
Ali smrt mi predobro poznajemo i u ratu koji traje i traje, a oružje sve više prikupljamo i gomilamo. Želimo mir, ali već planiramo tenkove za iduću jesen. Smrt mi dobro poznajemo kad se na najvišem mjestu zakonodavstva i glavne odgovornosti za život naroda bavimo sitničavim nadmudrivanjem i doskočicama za međusobno okrivljavanje, a bitne zadaće izostavljamo. Nije li smrt kad moj bližnji, s kojim sam korake i korake prošao, sada pokraj mene prolazi tako da gleda u tlo i ne zna ni pozdraviti? Muk vlada. Sukob se njeguje.
Smrt je ako svoju djecu koja još nisu svladala kako pero u ruci držati i misao skladno, lijepo ispisati, – djecu koja imaju naravne muke za zakonitostima svoga organizma i snažnih osjećaja, bombardiramo budalastim političkim ideologijama i financijskim mešetarenjem s medicinskim postupcima koji to nisu, umjesto da im pomognemo da rastu u dobi i mudrosti, i milosti. Nije li smrt ako oca koji kleči i moli se Majci Božjoj gledamo kao napadača na ženu i majku, a dijete u majčinoj utrobi želimo smaknuti pod izlikom zdravstvene skrbi? Smrt je ako svjesno rušimo autoritet Svetoga Oca koji je djelo vjere i zemaljski temelj društvene zgrade cijele Crkve. Nije li smrt ako pomno stražarimo nad rečenicama i zamjenicama, a postupke i djela mržnje dopuštamo, podržavamo, odobravamo? Čemu, kome umjetna inteligencija, ako onu stvarnu, prirodnu ubijamo?
Kako prolazi evanđeoski Lazar u našemu svijetu? Pokušajmo promotriti što je u njegovoj duši!
Ime mu je kao i onom siromahu iz Isusove priče, ime koje znači da je Bog njegova pomoć. Otišao je u krilo Abrahamovo, anđeli su ga odnijeli. Onaj Lazar neće se vratiti u ovaj svijet.
Čudotvorni Učitelj, Rabbi Isus, bio je u prijateljstvu s Lazarom i njegovom obitelji. Volio je Lazara, tako piše evanđelist, tako potvrđuje sav narod, svi koji su se iz obližnjega Jeruzalema okupili da iskažu sućut. Štoviše i sestra Marta i sestra Marija slažu se: da je Isus bio tu, njihov brat Lazar ne bi umro. Vjeruju da je Isusova prisutnost jača od smrti. I judejski narod potvrđuje teškim, ključnim pitanjem: Pa zar Isus nije mogao učiniti da Lazar ne umre? Naše je to pitanje. Zašto – kad je Isus došao i kad je svojim svetim križem svijet otkupio, zašto onda u našem svijetu vlada smrt? Pitanje je to koje je Isusa toliko potreslo da je po drugi put u sebi uzdrman.
Ali što vrijedi!? Što vrijedi i Isusova gorka suza kakvom je i nad Jeruzalemom zaplakao. Lazar je umro! To i sam Gospodin unaprijed kaže kad je zacijelo još bio u svojoj Galileji ili na putu kroz Samariju. Dva je dana čekao kad je dobio vijest, kao što će se, kad on bude raspet i pokopan, do trećega dana morati čekati. Lazar je očito preminuo vrlo brzo nakon što su sestre javile Isusu za njegovu bolest jer su ga, evo, pokopali prije tri dana. Četvrti je dan (Iv 11,17.39).
Valjda je Lazar, prijatelj, još znao i bio svjestan da mu sestre zovu Isusa. Je li smrt došla brzo i naglo, je li ga samo »odrezala«? Ili je korak po korak osjećao kako ga prsti više ne služe, kako oni dugački mišići na rukama i nogama otkazuju; žile, živci, kosti obamiru? Evanđelje o tome ne kaže ništa. Možda su mu pluća postala strašno teška i nije mogao disati kako valja. Je li se javila nepodnošljiva, tupa bol? U glavi se muti, svijest nemilosrdno bježi. Srce neobično, prijeteće udara. Tjeskoban osjećaj bolesti svega ga preplavljuje. Nije to bez grča i neke ljudske strave. I, kada je Bog htio, kucnuo je čas! »Svršeno je!« – reći će Spasitelj na križu. Duša se povukla iz tijela koje ostade beživotno, bivše. S obilnim suzama koje ne prestaju teći obitelj i brojni, brojni znanci položili su ga na mjesto posljednjega počinka.
Ali u Evanđelju to očito nije kraj! Kako li je do Lazara doprla moćna riječ koja ima božansku snagu. U početku Stvoritelj govori: »Neka bude!« Sada Lazar čuje svoje ime kako ga izgovara znani, dragi glas Učitelja i prijatelja. Marija Magdalena prepoznat će uskrsloga Gospodina kad sama bude prepoznata, kada je Isus imenom zazove.
Isusova moćna, gromka zapovijed: “Izlazi!” (Iv 11,43) prelazi nepremostivu granicu smrti i dopire na onu drugu stranu. Lazar će je čuti i kao sluga Gospodnji poslušno izvršiti. Štoviše, premda su mu kao pokojniku ruke i noge još svezane grobnim povojima, on izlazi iz smrti u život. Kao i kod djevojčice u nadstojnika sinagoge, kod Jairove kćeri, Isusova riječ čini da je ljudska smrt tek spavanje, san, usnuće.
Prije tjedan dana slušali smo kako slijepac od rođenja iz tame dolazi na svjetlost. Lazar ustaje od mrtvih na život. Onda Gospodin je rekao da čovjek nije bolestan zbog grijeha nego zato da se na njemu očituju djela Božja. Sada opet izravno najavljuje da je bolest tu radi slave Božje, da se proslavi Sin Božji. “Ako vjeruješ, gledat ćeš slavu Božju” – podsjeća sestru Martu (Iv 11,40). Upravo njoj možemo zahvaliti da je Isus proglasio tko je on: uskrsnuće i život (11,25), i i tu će riječ sada djelom potvrditi. Baš kako prorok reče: “on govori i čini”!
Štoviše i Lazarova bolest i smrt i uskrisenje priprava su za svečanu milu večeru u Betaniji kod koje će Marta opet marljivo posluživati. Lazar će biti ondje. Mnogi, mnogi opet su tu ne samo zbog Isusa, nego baš zato da vide Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih. Cijelo je mnoštvo, ističe Evanđelje, onih koji su sami bili svjedoci da se to zbilo.
Baš stoga s vrha vlasti slijedi odluka da i Lazara treba smaknuti. I tako se vraćamo na turoban početak: Gdje je smrt u našemu svijetu? Isusa želimo pogubiti, Lazaru prijeti smrt samo zato što je Isusov prijatelj, samo zato što ga je Isus vratio u život.
Bilo bi jezivo i grozomorno u toj grobnoj pećini na koju navaljujemo težak kamen da nije pred njom Isus, Isus pun sućuti, Isus koji Ocu govori: “Hvala ti što si me uslišio!” Zna on, sam veli, da ga Otac uvijek uslišava. Ali to govori radi nas zato da možemo vjerovati, da se možemo osloniti na njega. Govori riječju koju razumijemo i u izvornu evanđeoskom jeziku. On govori: εὐχαριστῶ euharistó – “zahvaljujem ti” (Iv 11,41). Riječ je to koja u punini živi na našem euharistijskom oltaru, na ovoj našoj gozbi s uskrslim Gospodinom.
26. 3. 23.
