Isus oslobađa (Iv 8,31-42)

uz današnje Evanđelje: srijeda 5. korizmenoga tjedna

Ne predugačak odlomak u središtu osmoga poglavlja u Evanđelju po Ivanu Iv 8,31-42 koji se čita u srijedu 5. korizmenoga tjedna pokazuje nam Gospodina koji je ustrajan u dijalogu. Četiri puta, opet i opet govori im i ne odustaje od njih (Iv 8,31s.34-8.39b-41a.42). Ovoga puta nisu to zloglasni farizeji koji su gorjeli od revnosti da svojom snagom izvrše Zakon. Nisu ni marljivi čuvari i proučavatelji Biblije – pismoznanci, ni „glavari svećenički“ – mreža koju je kao rođake i svoje ljude okupljao veliki svećenik. Ovaj put Isus razgovara s običnim ljudima u Judeji, sa svojim narodom. I to među njima razgovara baš s onima koji su povjerovali u njega (Iv 8,31), s vjernicima. S nama. Razgovor s Isusom po naravi bismo rado nazvali molitvom. Ali po sadržaju i po tonu – je li ovo molitva?

Tri puta oni se javljaju i ponavljaju svoje tvrdnje: da su sjeme Abrahamovo (Iv 8,33), da im je Abraham otac (39a), štoviše da je njihov otac Bog (41b), da su djeca Božja. Tako i mi za sebe kažemo i tako se doživljavamo.

Vraćaju se oni na svoju riječ i tako najbolje pokazuju da nisu prihvatili Isusov poziv da ostanu u njegovoj riječi (Iv 8,32). Uporno tvrde svoje i sami dokazuju da riječ Isusova nema mjesta u njima (Iv 8,37). Kako je kod nas?

Evanđeoski je ovo odlomak koji nam u nekoliko redaka donosi čak dvije čuvene riječi Kristove. Isus govori: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Ta riječ postala je, hvala Bogu, aksiom opće kulture, krilatica na koju se rado pozivamo jer vrijedi posvuda. Iz evanđeoskoga razgovora vidimo koliko je potrebna! Pa kako mogu tvrditi da nikada nikome nisu robovali (Iv 8,33) kad danas već djeca u prvim godinama vjeronauka znaju da su bili faraonovi robovi u kobnoj kući ropstva – u Egiptu. Poslije su opet pod Nabukodonozorom bili odvedeni u Babilonsko izgnanstvo kad su ostali bez grada i hrama, bez kralja i domovine. Doživjeli su opći potop. Jesu, robovali su.

Druga Kristova riječ još je važnija i još više ide u dubinu. Isus govori: „Tko čini grijeh, rob je grijeha“ (Iv 8,34). Vruće je naglašava poznatim: „zaista, zaista kažem vam“ – Amen, amen! Podsjeća nas tako da je Božji narod u prošlosti zapravo stvoren tako da ga je Bog izveo iz ropstva i sklopio Savez s njima. Nastali su tako što su otkupljeni, oslobođeni robovanja. Novozavjetni Otkupitelj, onaj pravi Sin koji oslobađa, istinski, a ne lažni sin, jer je od Boga izišao i došao je, ovdje je među nama (Iv 8,42), razjašnjava kako je egipatsko ropstvo bila tek slika onoga pravoga robovanja grijehu. Starozavjetno otkupljenje priprava je i najava za otkupljenje novoga Božjega naroda. Kad nas Sin Očev oslobodi, zbilja smo slobodni (Iv 8,36). Isus je Istina (Iv 14,6), Isus oslobađa.

Gospodin ne odustaje, nego odvažno, otvoreno i dobrohotno razgovara s ljudima premda vidi da ga žele ubiti i to im dvaput predbacuje (Iv 8,37.4). Traže da ga ubiju, neskriveno ističe. Silna je hrabrost i veličina Isusova Srca. Nezaustavljiva je srčanost Sina Božjega. Postojano ukazuje na to koliko je važno odakle potječemo, tko nas šalje i u čiju smo se službu dali. O tome tko će biti njegov Bog, odlučuje čovjek. Čovjek odlučuje kome će se kao Bogu klanjati.

Isusa Bog šalje, Božji je apostol (grč. ἀποστέλλω Iv 8,42). Isus gleda na Oca i što kod njega vidi, to govori (Iv 8,38). Isus dolazi kao čovjek koji je od Boga čuo istinu i govori je (Iv 8,40), istinu koja donosi slobodu. Istinita Isusova riječ pokazuje sugovornicima da čine ono što čuli od svoga oca (Iv 8,38), da čine djela oca svojega (8,41). Isusov govor bez pridržaja donosi im slobodu jer ih upozorava da ne mora tako biti. Oni mogu doista živjeti kao Abrahamova djeca i činiti Abrahamova djela (Iv 8,39). Mogu istinski biti djeca nebeskoga Oca i ljubiti Isusa (Iv 8,42). To je oštrica i bit korizmenoga obraćenja: odustajem od djela sotonskih i svim se srcem dajem na djela Božja.

6. 4. 2022.