uz današnje Evanđelje: utorak 6. tjedna
Je li ovo i danas aktualno u molitvi za ljude u Turskoj i Siriji, za Ukrajince? Razumijemo praoca Jakova koji je prešao preko Božjih nakana o potomstvu, zemlji i blagoslovu za sve (Post 28,13.14), i tražio ponajprije kruha i ruha (Post 28,20). Iz protekle jubilarne godine sv. Ignacija mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove za predah i smirenje, za čitanje i slušanje:
S poroznim (πωρόω Mk 8,17) srcem dolazim ti danas, Gospodine. Nema gipkosti, živosti, čvrstoće ni topline. Gubi konzistentnost i kompaktnost, ima pukotine i rupe, propušta, lako se slomi.
Znam svoju slabost. Pamtim prijeteće proroštvo velikoga Izaije o zaslijepljenosti i duhovnoj gluhoći, bez obraćenja, bez spasenja (Iz 6,10). Nije to samo za one vani, nego i za nas kojima je Otac dao otajstvo svojega kraljevstva (Mk 4,11), koji smo s tobom u lađi na ovom moru (Mk 8,14).
Zato što ne slušamo i ne primamo tvoje prodorno upozorenje da nam valja njegovati evanđeoski kvasac kraljevstva Božjega (Mt 13,33), a budno se čuvati pred duhom farizejâ (Mk 8,15), koje si maločas ostavio (8,13) jer su uzeli na se odijelo staroga napasnika, koji želi uvesti u napast (πειράζω 8,11), uhvatiti u zasjedu, postaviti zamku, zavesti, nahuškati. Valja nam se budno čuvati i Heroda (Mk 8,15). Zaluđen strašću prema kćeri koja mu to nije (Mk 6,20), izgubio je vlastito “ja”, dao je smaknuti Krstitelja (Mk 6,27) premda ga je volio slušati; premda ga se bojao (Mk 6,20).
A mi razmatramo i mudrujemo o svojemu strahu jer imamo samo jedan kruh svagdašnji; propustili smo ponijeti hranu (Mk 8,14). Ti znaš (γινώσκω Mk 8,17) što nam srce ispunja. Bojimo se iako smo maloprije bili ne samo svjedoci, nego djelatni sudionici Božjega čuda (Mk 8,6). U mojim je rukama tvoj dar bio.
Zato te ponizno, usrdno molim danas, Gospodine veliki i sveti: dopusti mi da dobro čujem tvoj glas i tvoju strogu opomenu. Daj da pravo koristim svoj vid koji si mi podario, sluh koji si mi stvorio. Pomozi mi da umom spoznam i razumijem istinu, da znam koliko je važan kruh i koliko je važan duh.
Tražiš – nudiš mi! – da se vlastitim snagama sjetim, da prebrojim i prosudim. Sjećanje je bitno. I ono što je preostalo, razlomljeni kruh (2x κλάσματα Mk 8,19.20), mrvice s prebogatoga duhovnog stola koji svojima prostireš, obilna su hrana. Jednom dvanaest koševa (6,43; 8,19) – dvanaest je broj svih plemena u narodu Božjem. Drugi put sedam velikih pletenih košara (8,8.20), a sedam znači da je pouzdano, zaokruženo; obuhvaća sve.
Klanjam ti se svim bićem dok lomiš kruh (Mk 8,19). To daj da proniknem, pojmim i dušu nahranim, a da s mirom svoja obrazlaganja ostavim. Stvoritelju moj, Otkupitelju moj, Bože moj!
16. 2. 2021.
