2. nedjelja došašća (god. A): Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12
Poslušajte, preuzmite na Audio.com
S našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Božje Riječi, za čitanje i slušanje:
Upalili smo i drugu adventsku svijeću pa s još više svjetla, punim srcem otkrivamo kako je Evanđelje ušlo u našu kulturu i kako ga poznajemo. Svi znamo za vatreno krštenje, a evo, danas se prisjećamo da i vatreno krštenje dolazi iz Biblije. Prema svjedočenju Ivana Krstitelja Isus naime krsti vatrom (πῦρ Mt 3,11). Voćka koja na donosi plod ide u vatru (πῦρ 3,10). Pljeva gori u vatri koja se ne gasi (πῦρ 3,12).
Kod vatrenoga krštenja o kojemu u došašću slušamo možemo razlikovati tri stupnja. Prvi je raskrinkati grijeh, drugi je upoznati Boga, a treći prigrliti jedni druge.
Vatreno je krštenje obraćenje. Izvire iz Svetoga pisma – iz te božanske pouke za život koja prema apostolskim riječima daje nadu (Rim 15,4). Jer gle, prorok Izaija u dubinama Staroga zavjeta najavljuje već da će doći Božji Mesija, onaj obećani potomak Davidov, nova mladica Davidova oca Jišaja (Iz 11,1). Sam Rabbi Isus u svojoj nazaretskoj sinagogi pred svima svojima uzet će Pismo i naći upravo odlomak kod Izaije (Lk 4,17; Iz 61,1) da pročita i protumači proroštvo. Pa i Ivan Krstitelj, čuli smo, dolazi u skladu s riječima proroka Izaije (Mt 3,3; Iz 40,3)!
Vatreno krštenje donosi obraćenje nevjernika i stvara novu zajednicu također prema riječima Pisma koje Apostol navodi: »Među pucima pjevam psalam Božjem imenu« (Rim 15,9; Ps 18,50).
Vatreno krštenje, kako žestoko proglašava Krstitelj, traži plodove (2x καρπός Mt 3,8.10). Počinje berba sa stabala (Mt 3,10). U žetvi žito se skuplja u žitnicu (Mt 3,12).
Raskrinkavanje grijeha
Prvi korak u vatrenom krštenju jest raskrinkavanje i razotkrivanje grijeha. Korupcija srca postaje transparentna. Kao što se ovih dana sav svijet usmjerio na nogomet, evo, Ivan Krstitelj privukao je k sebi i okupio sveti grad Jeruzalem, svu drevnu zemlju Judeju i svu jordansku okolicu. Ljudi dolaze ne samo na sveto pranje u vodama povijesne rijeke, nego oni iskreno priznaju svoje grijehe (Mt 3,6). Ispovijedaju grijehe. Štoviše, kad Ivan Krstitelj vidi one koji su u izabranom narodu predvodnici u revnosti i pobožnosti, koji su nositelji dostojanstva Hrama i Božje službe, oni ih bez sustezanja razotkriva i prokazuje da su zmijski porod (Mt 3,7). Vraća se na sotonsku zmiju zavodnicu u Edenskom vrtu i njezino potomstvo o kojemu se također ondje govori.
Ako smo u grijehu ništa nam ne vrijedi pozivati se na podrijetlo i časne roditelje. Obitelj, titula, pripadnost ovoj ili onoj stranci, ništa tu ne pomaže: grijeh je grijeh, zloća je zloća. Ponizni Ivan sam daje primjer protiv oholosti kad govori: »Nisam dostojan« (Mt 3,12), premda je rođak Isusov, premda ima takav rejting u narodu da slovi kao Mesija.
Zato Ivan može bez ustručavanja razjasniti: Ako činim grijeh, onda sjekira već udara, cijepa i kida osnovne žile mojega bića (Mt 3,10). Prvi korak vatrenoga krštenja jest Božji pogled koji točno vidi kukolj koji ne pripada žitu, pljevu koju korjenito odvaja od pšenice i više je ne prepušta starozavjetnom vjetru da je raznosi (Ps 1,6) nego je ubacuje u vječnu peć (Mt 3,12).
Već Prorok temeljito raskrinkava grijeh. Pa veličanstvenom Domu Davidovu upravo to se dogodilo: Silno stablo sasječeno je, palo! Ostade samo panj; do korijena je porušeno (Iz 11,1).
Prorok bilježi kako se u svetom Božjem narodu sud donosi tek po izgledu i glasinama, prema prividu i dojmu koji stvaramo, prema onome što se priča (usp. Iz 11,3). Pravo vrijedi samo za velikaše i bogataše (usp. Iz 11,4). Silnici su zavladali; bezbožnik, zlotvor slobodno šeće (usp. 11,4). Ima li toga kod nas?
Upoznati Boga
Drugi bitan korak vatrenoga krštenja jest upoznati kakav je Bog, istinski se sprijateljiti s njime. To je Božja inicijativa od početka povijesti spasenja: da se sva zemlja ispuni spoznajom njegove veličine, dobrote i ljubavi (usp. Iz 11,9)
Koja je to utjeha, prava adventska radost kad shvatimo da Krstitelj kad govori o srdžbi, o sjekiri, o čišćenju i spaljivanju, onda govori o Isusu, milosrdnom Spasitelju koji sama sebe žrtvuje!
Kakav je Bog? Ne samo da će Isus od nekoliko kruhova čudesno stvoriti dovoljno – i previše – hrane za silno mnoštvo (Mt 14,19); ne samo da je mogao – da je htio sebe spašavati – mogao je u pustinji reći da kamenje postane kruh (Mt 4,3), nego sada Ivan svjedoči da Bog može iz kamenja stvoriti djecu Abrahamovu, sinove i kćeri vjernog Božjega naroda (Mt 3,9). Može nam izvaditi srce kameno i dati nam srce od mesa (Ez 11,19; 36,15), Isusovo Srce, blago i ponizno, za nas probodeno.
Ivan proglašava o Bogu najprije ono osnovno: Bog je Kralj kraljevstva nebeskoga: i on je blizu (Mt 3,2)
Već prorok Izaija osam stoljeća ranije upozorava da je Bog duh (6x רוח ruaḥ Iz 11,2-4). Ono što Bogu pripada jest mudrost i uvid, planiranje i junaštvo. Od Boga dolazi onaj sveti strah (Iz 11,2.3) kad ni pred čim više ne drhtimo, ni pred kakvom silom iz prirode ni ljudskom silom, nego nas nosi živa vjera u Boga. Sud na kojemu vlada Božje pravo nije otvoren samo onima koji imaju obilno plaćene odvjetnike, nego donosi pravednost i siromasima (Iz 11,4).
Božje oružje je njegova riječ i Duh Sveti (Iz 11,4). Oklop su mu pravda i vjernost (11,5). U Svetom pismu nalaze se postojanost i utjeha koje sam Bog daje (Rim 15,4.5).
U naše doba ekologije osobito smo svjesni da Bog stvara onaj naš zajednički mesijanski dom sa svim stvorenjem u kojemu se malo dijete može bezbrižno, razdragano igrati i nad zmijskim gnijezdom (Iz 1,8). Dijete će biti pastir Božjega stada u kojemu su zajedno i ovce i koze, i vukovi i lavovi, goveda i medvjedi (Iz 11,6s).
Znak toga našeg zajedničkoga doma sa svim Božjim stvorenjima jest Ivan Krstitelj, novi Ilija, kad se odjeven u kožuh od devine dlake, opasan devinom kožom, hrani čisto prirodnom hranom (Mt 3,4).
Prigrliti jedni druge
Treći korak u Isusovom vatrenom krštenju jest prigrliti jedni druge. Apostolski poziv je izravan: prigrlite jedni druge, primite, prihvaćajte jedni druge, kao što je Isus vas prigrlio (Rim 15,7). Odmah prepoznajemo Isusovu novu zapovijed da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas (Iv 13,34; 15,9.12). Znamo i ključno tumačenje: po ovom će svi prepoznati da smo njegovi učenici, budemo li imali ljubavi jedni za druge. Rimljani znaju što im apostol piše: Isus je postao poslužitelj u svom izraelskom, izabranom Božjemu narodu zato da i oni iz svih ostalih naroda, pogani, slave Boga zbog njegova milosrđa (Rim 15,8). Štoviše sami nevjerni narodi sa svoje strane željno traže mesijanski stijeg, piše Izaija (Iz 11,10).
Već je prorok gledao na to čudesno zajedništvo u kojemu su vuk i janje, ris i kozlić zajedno; govedo, lav i medvjed druže se (Iz 11,6s). Kad apostol poziva da budemo složni među sobom po Kristu (Rim 15,5), onda razjašnjava koji je smisao vatrenoga krštenja, kamo nas vodi naš adventski put: da jednodušno slavimo Boga (15,6), kao što će sva vojska anđela zajedno to činiti u Božićnoj noći pred pastirima. Takvu slavu Bogu već dajemo kad god svoje molitve polažemo na pliticu s kruhom i u kalež s vinom na oltaru.
4. 12. 22.
Niko Bilić, SJ
