1. nedjelja došašća (god. A): Iz 2,1-5; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44
Može li ovo biti od pomoći da uđemo spremno i živo u ovo vrijeme liječenja duše, vrijeme radosnoga iščekivanja, onaj pravi – Isusov – Advent? Ulomak s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za čitanje i slušanje:
Cijeli naš život obilježava iščekivanje, a prva svijeća koju smo zapalili objavljuje radosnu vijest: Naš Gospodar dolazi (Mt 24,42). Dolazi onaj Sudac koji ima vlast presuditi mir među narodima (Iz 2,4). Dolazi da se njime zaodjenemo (Rim 13,14), da hodimo u njegovoj svjetlosti (Iz 2,5)
Na prvu nedjelju došašća (u godini A) slušamo Evanđelje iz poglavlja Mt 24 koje na početku ocrtava topao, prijateljski razgovor. Isus Učitelj, prije svoje Muke, dovršio je poučavanje u jeruzalemskom Hramu, izišao je iz grada i prešao na Maslinsku goru. Prilaze mu učenici i pitaju o njegovu dolasku (Mt 24,3). Biblija u latinskom prijevodu našega sv. Jeronima kaže: »adventus« – dolazak (Mt 2,3.37.39.44). Učenici pitaju: »Koji je znak tvojega adventa?« (Mt 24,3). Isus im odgovara. Razgovor s Isusom jest molitva.
Znamo fiziku koja nam govori o entropiji. Sva priroda, sav svemir ide svome kraju. Jesen nam to živo oslikava: grane su gole, temperatura pada, magla se s kišom druži, na tlu trulež i mala močvara. Dav siv i tmuran. Slušamo o zagađenju okoliša, o klimatskim promjenama, o našem prekomjernom iscrpljivanju Zemlje, o sve skupljim energentima. Sjećamo se grozote Gladomora u Ukrajini, ali slušamo i da se ta draga zemlja Ukrajina koja je nemilice okupirana, već dugo sama muči sa silnom korupcijom. Naš vlastiti organizam, kad dođu godine, jasno nam najavljuje kraj svojih sila i put u grobnu jamu.
Štoviše, i kad slušamo o biblijskoj apokalipsi po naravi prvo mislimo na strahote i propast kao primjerice za Noina potopa. Tako i sam Učitelj Isus govori!
Ali gle, proroštvo koje nam Izaija bilježi (Iz 2,1-5) zajedno s prorokom Betlehema, Mihejem (Mih 4,1-4) postupa suprotno! Ne opisuje raspadanje, nego Hram na najvišoj gori i zajedništvo svega svijeta. »Kraj naših danâ« (Iz 2,2; Mih 4,1) donosi temeljni popravak: Božji dom dolazi na pravo mjesto, stoji kao vrhovna vrednota. Jedino se Bogu doista vrijedi klanjati. Tada će čak i poganski, svjetski narodi priznati Boga Jakovljeva, prepoznat će da je od njega pravi Zakon, sveta Pouka za život (biblijska Tora). Štoviše, mi sami, Božji narod, obodreni i osokoljeni takvim primjerom obraćenih pogana, u slobodi ćemo sami sebe poticati, kao ono Stvoritelj koji na početku veli: »Hajde, načinimo čovjeka!« (Post 1,26). »Hajde, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!« (Iz 2,5).
I Rimljani po apostolskom ohrabrenju slobodni su od starih i novih mitova o nekoj propasti prema kojoj idemo. Apostol kaže: »spasenje nam se približava« (Rim 13,11), ne smaknuće svega svijeta. Iz iskustva znamo: Kad svane dan, odijevamo se. Odijelo koje apostol predlaže jest Isus (Rim 13,14). Za takvo odijelo vrijedi biti budan. S takvim odijelom bit ćemo pripravni za dan koji počinje.
Dolazi gospodar, gazda dolazi! Znamo taj osjećaj. Stiže šef, načelnik. On bira čas koji on hoće. O tome Isus govori učenicima.
Jesmo li mi ljudi koji imaju problema s opijanjem, bančenjem i prekomjernim jedenjem? Zarobljavaju li nas priležničke veze? Drži li nas blud i razvrat? Koliko ima među nama svađe i ljubomore? Zaobilazim li ja bližnjega bez pozdrava, bez riječi? Ne progovaram, ne odgovaram. Diplomatski uzvišen i suzdržan čuvam ledenu tišinu i vanjsku formu. Je li to moja poruka o neriješenim teškoćama koje se među nama gomilaju? Evanđelje u Došašću najavljuje sveto, božansko, potpuno rješenje.
Učitelj Isus upozorava da u Noino doba ljudi uopće nisu bili svjesni, samo je došao potop, kataklizma (κατακλυσμός Mt 24,38.39) – piše Matej – koja ih je sve odnijela, smaknula (ἅπαντας Mt 24,39). Ništa nisu primjećivali jer im je sva misao bila samo zloća (Post 6,5), sva zemlja bila je ispunjena nasiljem (6,11). Tom prijetećom uspomenom Isus se služi da najavi svoj dan. Sluga ne zna kad će doći gospodar kuće, domaćin, kojemu treba položiti račun o svom upravljanju (Mt 24,42). Doista! Ne znamo.
Ali razlika je bitna. Opći potop odnosi sve ljude. A kod Isusova adventa jedna se osoba uzima, druga se ostavlja. U jeziku Evanđelja to je Očevo djelo (4x teol. pasiv: 2x παραλαμβάνω, 2x ἀφίημι Mt 24,40.41). Otac će me ili uzeti ili ostaviti. U čemu je stvar? Što je zapravo bolje: biti uzet ili biti ostavljen? Velika razlika zacijelo je u tome da prepoznamo: Pa to je on, naš Gospodin. Ti dolaziš, moj Gospodine!
Dolazi vječni Bog Sin koji je htio postati Sin Čovječji, naš brat. Neka dođe! Zapalili smo prvu svijeću i bdijemo. Neka samo dođe, kradljivac sveti, božanski, i neka prokopa sve zapreke do korablje našega života. Neka probije sve temelje tako da cijela naša kuća bude njegova! Sada i zauvijek.
