uz današnje Evanđelje: utorak 18. tjedna
Ne dopuštaš mi, Gospodine, da uživam u slasti što su i moje ruke, zahvaljujući tebi, nahranile silno mnoštvo (Mt 14,19). Tjeraš me od sebe (Mt 14,22). Napokon ćeš ipak učiniti što smo otpočetka predlagali: Otpuštaš mnoštvo (ἀπολύω Mt 14,15.22.23). Ne otkrivaš mi da se ideš moliti, nego me šalješ da odem, na drugu stranu. Što si otpočetka tražio, kad si se povukao (ἀναχωρέω Mt 14,13), čuvši za Krstiteljevo smaknuće i ukop, pronalaziš. Ostaješ navlastito, za sebe, sam u gori (κατ᾽ ἰδίαν, μόνος Mt 14,23). U molitvi. U otvorenom, bliskom razgovoru s Ocem.
Kao što su važni trenutci kad je Petar sišao s lađe i po vodi išao k tebi (Mt 14,29), tako su još važniji ovi sveti trenutci tvoje molitve (14,23) u kojoj ostaješ do večeri.
Hodanje je velika stvar – umijeće, sposobnost. A ti pokazuješ i nadnaravnu moć: hodaš po vodi. Po površini našega Galilejskoga mora, u gluho doba noći (Mt 14,25), stižeš iako smo već mnoge stotine metara prošli (14,24). Kao na Uskrs kad dođeš živ iz groba nakon muke i križa, s biljezima ranâ, i sada teško te mogu prepoznati. Nije tolika teškoća vjetar koji lađu valovima prekriva, nego me od tebe panika hvata. Ti si samo zamišljaj, slika iz mašte, noćno strašilo! Od straha vičem, uzrujano, usplahireno, preplašeno, do kraja uznemirene duše.
Zato, i kad me hrabriš i govoriš “Ja sam!”, svejedno s Petrom provjeravam jesi li to ti (“ako si ti” Mt 14,28 usp. “ako si” Mt 4,3.6; 27,40). Ako si ti, zapovijedi mi i sada da tebe slijedim, da tvojim putem i tvojim načinom idem jer to je i moja želja. Zapovijedi da dođem k tebi!
Kad čudesno krenem, eto u tren oka: užas na užas, trepet na trepet! Sad me snažan vjetar prestrašio (Mt 14,30), izbacio iz ravnoteže, posve smeo. Tonem! Metež u mojoj glavi. Sav mi se svijet zaljuljao. Bojim se da ću umrijeti.
Ne ispitujem više, nego grozničavo vičem: Ti, Gospodine, spasi me! Ispružena božanska ruka (Mt 14,31) od davnina spašava. Izbavila je cio narod od smrti u kući ropstva.
Kad smo ponovno u lađi, nastaje smiraj (Mt 14,32). Dao si mi da ispunim svoju želju: da dođem k tebi. Dao si mi da ispunim tvoju zapovijed: da dođem k tebi. Činiš da zbog mene, zbog moje malovjernosti i sumnje (Mt 14,31) svi u ovoj lađi iskazuju štovanje tebi i prepoznaju tko si (Mt 14,33), premda će neki do kraja ostati mučeni sumnjom (διστάζω Mt 14,31; 28,17)
Na drugoj obali sada po čvrstom tlu hodimo (Mt 14,34). I ovdje te prepoznaju. Iz cijele okolice dolazimo svi mi kojima je loše (14,35). Svi smo mi kao ona bolesnica – dosta nam je da samo resu na tvom plaštu dodirnemo (Mt 9,21; 14,36). Molimo te, a ti, kao što si mene spasio, tako sada svima donesi spasenje od naših boli! Otac neka nas spasi!
2. 8. 2022.
Niko Bilić, SJ
