Kristova prodorna pouka o milosrdnom Samarijancu

uz čitanja na 15. nedjelju, god C: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

Vincent van Gogh, Milosrdni Samarijanac

Pred nama je danas milosrdni Samarijanac kojega zahvaljujući Evanđelju po Luki dobro poznajemo. U slikovitoj pouci iz života sveti Učitelj Isus govori o odijeljenome, mrskom otpadniku, koji međutim u srcu ima ono sažaljenje, ganuće i milosrđe (σπλαγχνίζομαι Lk 10,33) koje od početka Svetog pisma pripada Bogu (נחם niḥam Post 6,6.7; רַחוּם raḥûm Izl 34,6). U središtu svoga bića dirnut, dobrohotno se zauzima i spašava. Božja osobina postala je ljudska, utjelovljena. Dobrota za koju je Bog obećao da će je se spomenuti prema Abrahamu i potomstvu njegovu (ἔλεος Lk 1,55), dobrota za koju se na usta svetih proroka svojih obvezao da će je iskazati ocima (ἔλεος Lk 1,72) živi u milosrdnom Samarijancu (ἔλεος Lk 10,37).

Za razliku od svećenika i hramskoga službenika koji – zacijelo i zbog svetih propisa – prelaze na drugu stranu i odlaze (ἀντιπαρέρχομαι Lk 10,31.32), slično kao što su razbojnici bili otišli, Samarijanac, kad vidi, pristupa i liječi rane nesretnoga hodočasnika koji je žrtva uličnoga razbojstva. Stavlja melem da zaliječi, ublaži; stavlja alkohol da očisti, dezinficira – ulje i vino (Lk 10,34). Uzima ga, smješta ga. Sve do idućega dana posvećuje mu vrijeme. Nije to samo duhovna skrb, nije to samo simpatija, emocionalna naklonost i pozitivna misao. To je utjelovljena pomoć. Današnje evanđelje zahvala je roditeljima koji se s velikom ljubavlju pažljivo, nježno brinu za svoje dijete koje se ranilo. Današnje evanđelje pohvala je liječnicima i medicinskim sestrama.

U našemu svijetu u kojemu veliki Jeruzalem i veliki Jerihon, jake institucije, nisu uspostavili sigurnost na putu, nego razbojnici vladaju, Samarijanac usuprot mentalitetu napada na čovjeka, skidanja do gola, udaranja i pljačke, stvara mentalitet skrbi za bližnjega i mentalitet međusobnoga povjerenja. Stvara budućnost. Vlasniku gostinjca on plaća unaprijed dvije dnevnice i obvezuje se da će naknadno podmiriti bude li još troškova (Lk 10,35). Nasuprot otimanja, pouzdanje.

Nije Samarijanac zastao na demonstrativnom, bučnom prozivanju kako Jeruzalem i Jerihon nisu izvršili svoju dužnost, nego on nasuprot razbojničkom napadu na žrtvu, iz svojega principa milosrđa angažira i drugoga za pomoć bližnjemu. On se pobrinuo za stradalnika (ἐπιμελέομαι Lk 10,34), neka se i gostioničar pobrine za njega (ἐπιμελέομαι Lk 10,35).

A sve počinje kad jedan zakonoznanac pita o najvažnijemu i Isus mu odgovara na njegovo ključno pitanje živom poukom. Zakonoznanac želi u baštinu dobiti život, i to beskonačan, vječan. Pita što mu je činiti da bi to postigao (ποιέω Lk 10,25). I Isus mu daje odgovor. I prvi put: “To čini i živjet ćeš!” (ποιέω Lk 10,28) To je način, tako ćeš imati život. I drugi put: “I ti čini tako!” (ποιέω Lk 10,37).

Zakonoznanac zna Zakon. Zna da je Mojsije kao svoju oporuku prije smrti ponovio sav Božji Zakon pred okupljenima na ulazu u Obećanu zemlju. Ostavlja ga izabranom narodu u baštinu. Zakonoznanac zna da je pravi put svim se srcem i dušom vratiti Gospodinu, poslušati njegov glas tako da izvršimo njegove zapovijedi (Pnz 30,10). “Poslušati glas” u Bibliji znači vjerovati, prihvatiti i poštovati Božji autoritet.

Pavao je također visokoškolovani zakonoznanac koji se do te mjere obratio da sada vidi kako je Isus prvorođenac prije svakoga stvorenja (Kol 1,15) i prvorođenac od mrtvih (Kol 1,18).

Dobro čini zakonoznanac u Evanđelju kad se Isusu obraća s najdubljim pitanjima. Ali njegov unutarnji stav je problematičan. Prva nakana mu je izravno đavolska. On pita zato da Isusa iskuša (ἐκπειράζω Lk 10,25 usp. Lk 4,12). A i drugo pitanje: “Tko je moj bližnji?” Postavlja samo zato što želi iznaći način kao će se opravdati (δικαιῶσαι Lk 10,29), traži izgovor.

I s takvim okaljanim srcem evanđeoski zakonoznanac pred Isusom ipak u čudesnoj mjeri, izvrsno potvrđuje koliko je Mojsije u pravu kad tvrdi da je riječ Božja blizu, u ustima tvojim, u srcu tvome; nije nedohvatljiva u nebeskim visinama, nije s onu stranu nepreglednoga mora (Pnz 30,12-14).

Znamo naime i navikli smo od Učitelja Isusa čuti da izdvaja prvu i najveću od svih zapovijedi u Starom zavjetu: Ljubi Boga! (Mt 22,37; Mk 12,30). A ovdje, gle, sam pismoznanac, starozavjetni Izraelac, židovski vjernik, točno u središte pogađa (Lk 10,27). On ističe glavnu zapovijed i pritom potanko navodi cjelinu čovjekova bića kako je Biblija vidi: srce, duša i snaga. Srce je središte osobnosti, sjedište čovjekovih misli. I srce se traži i sav život i svi mišići da bi čovjek ljubio. U duhu grčke novozavjetne antropologije, nabrojivši sve iz Staroga zavjeta, još pridodaje kao razjašnjenje i razum, razumijevanje (διάνοια Lk 10,27).

Znamo i navikli smo da naš Gospodin Isus uz prvu zapovijed veže i drugu (Mt 22,39; Mk 12,31). Uzdiže je na istu razinu. Ali još je veće čudo kad ovdje upravo zakonoznanac odmah uz zapovijed ljubavi prema Bogu stavlja i drugu zapovijed, prvoj jednaku (Lk 10,27). Iz dubine Levitskoga zakonika ovdje zakonoznanac sam doslovce citira: Ljubi bližnjega kao što sebe ljubiš (Lev 19,18)!

Vrhunska je metoda Krista Učitelja. Svojom krvlju na križu donijet će pomirenje – zapisano je Kološanima za čitanje (Kol 1,20). Bog će sklopiti će mir, stvorit će mir, sve će dovesti do pomirenja sa sobom. Ne samo da je u Isusovoj osobi sve stvoreno, sve na nebu i na zemlji (Kol 1,16), nego i izmirenje koje on donosi vrijedi za sve nebesko i zemaljsko (Kol 1,20). Sve nadnaravne, duhovne sile koje su više i jače od nas, a tako i sve sile prirode na ovom svijetu, Isus će pomiriti s Bogom svojom predragocjenom krvlju.

A evo, već sada, ljubazan, milosrdnom pedagogijom, od provokatora, koji želi uvesti u napast, stvara mudraca. Dovodi zakonoznanca do toga da sam pronađe odgovor. Pitao je što mu je činiti. Sam u Zakonu čita: “Ljubi!” (Lk 10,27). Pitat će, tek da se opravda, tko mu je bližnji, a onda sam nalazi odgovor (Lk 10,37): onaj koji hodočasniku iskazuje milosrđe, onaj koji se pobrinuo za izudaranoga, gologa, opljačkanoga, ostavljenoga polumrtvim.

Mudri sveti Učitelj vrhunski izobraženoga napasnika i huškača pretvara u časnoga biblijskoga mudraca. Ne samo da ga vodi do odgovora na pitanje, nego mu on, glava Crkve, daje poslanje: Idi, čini (Lk 10,37)! Budi bližnji!

Bog u Isusu nastanjuje svu puninu. Ne osvajačkim nasiljem, nego Isus je sišao među nas kao što je hodočasnik u prispodobi iz svetoga grada Jeruzalema silazio u Jerihon (Lk 10,30). Hodočasnika su ostavili (Lk 10,30) i zaobišli (Lk 10,31.32) kao što će Isusa hramski svećenici, službenici i nositelji svećeničke vlasti odbaciti. K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše (Iv 1,11). Isus je izranjen bičevima kao što su hodočasnika izranili (Lk 10,30). Isus je sama sebe opustošio (Fil 2,7), lišio se božanskoga veličanstva i dopustio da mu na Golgoti i odijelo oduzmu, kao što su hodočasnika svukli (Lk 10,30) i orobili ga. Upao je među razbojnike (Lk 10,30.36) kao što će Isus među razbojnicima biti razapet.

To je Isusova presveta žrtva, to je predragocjena krv njegova križa, za sve nas prolivena, koju i sada na oltaru slavimo. Milosrdni Samarijanac uložio je svoju dobrotu i aktivnost, svoje vrijeme i svoj novac; i doći će ponovno. Isus je dao svega sebe. I doći će ponovno.

corr. 12. 7. 2022.

Niko Bilić SJ

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana i združen s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.