uz liturgijska čitanja na 12. nedjelju u godini C:
Zah 12,10-11; 13,1; Gal 3,26-29; Lk 9,18-24
Usred devetnice za Presveto Srce Isusovo, u godini sv. Ignacija, u kojoj tražimo kako VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, skroman prinos s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana, u suradnji s našom Bazilikom – narodnim svetištem presvetoga Srca Isusova, za otkrivanje Božje riječi, za čitanje i slušanje:
Temeljna tajna kršćanskoga života jest što nas – baš kao u ovom važnom, poznatom odlomku iz Evanđelja – Gospodin sve prima u svoju veliku blizinu. Smijemo prići njegovoj molitvi na koju se povukao nasamo s Ocem. Daje nam da izbliza prepoznamo što to prorok Zaharija najavljuje: on će biti proboden. S pravom ćemo oplakivati Božjega jedinca jer mu probadamo Srce. Njegov je to duh milosni i duh molitveni koji silazi na nas, duh usrdnih vapaja i kajanja jer vidimo da smo mi proboli to Srce kad smo ga prezreli, razapeli, ubili smo ga. A on, Bog, preuzima na sebe naša ratnička stradanja i zvjerstva; postaje žrtva naših sebičnih interesa koji u potaji ili svima naočigled ispaljuju ubojite projektile i ne prestaju. Njega probadamo. A on drage volje s nama trpi nevolje – baš ove, naše, danas.
Učenici ovaj put ne dolaze sa svojim pitanjem i molbom, nego iz Srca Isusova ovaj put njima dolazi osnovno pitanje: Što to mnoštva na ovom svijetu kažu za njega tko je on? I potom ono drugo, ključno, izravno nama upućeno: Što mi kažemo? Što ja svojim riječima i djelima, svojim životom kažem o Gospodinu i njegovu Srcu, njegovoj ljubavi. Učitelj Isus želi, evo, otvoreno čuti naše lažne vijesti, medijsko širenje neistina o njemu. Kažemo: „Znamo mi njega!“ A evo pobrkali smo ga s njegovim rođakom Krstiteljem koji je gorljivo prijetio da je sjekira već položena. Gledamo u njemu slavnoga čudotvorca Iliju iz Staroga zavjeta koji je pred svima silovito dokazao Božji autoritet i uklonio lažne proroke. Tek moramo upoznati tko je, da više u njemu ne vidimo nekog starog proroka po našim očekivanjima. Isus, kad je postao čovjekom, prihvaća da bude krivo shvaćen, pogrešno protumačen – što dobro poznajemo.
Brzi Petar, apostol, točno prepoznaje našega Mesiju kojega živo iščekujemo. Otac ga je Duhom Svetim pomazao. A Isus, umjesto da to najsnažnije i najbrže svim metodama – reklamama, plakatima, zvukom i slikom – razglasi na sve strane, on uz prijetnju naređuje svetu šutnju učenicima. Zašto?! Zato što on nije ubojiti Mesija, svjetski silnik, koji će evo sad nad svime zavladati i uvesti svoj poredak, nego on je došao kao ljudski potomak, Sin Marijin, dijete svoje majke. Neće druge pokoriti i potlačiti, nego odriče se sama sebe, sama sebe pokorava Očevoj volji, vlastito „ja“ žrtvuje, primajući muku, prihvaćajući da ga vlasti u Božjemu narodu omalovaže, dokraja izvrijeđaju i pogaze, odbace kao beznačajnoga. Sasvim doslovno on će uzeti svoj križ i prihvatit će da mu život oduzmemo, ruke i noge da mu na križ pribijemo, Srce mu našim ljudskim oružjem probodemo.
Unaprijed međutim veli da je on Mesija koji će uskrsnuti. I u tome se podlaže Očevoj volji. I to je presudno! Zato je on, zato je njegovo Srce po riječima Pavla, apostola, izvor jedinstva i cjelovitosti za naš osobni život, za naše obitelji, za sav narod Božji. Ne dokida on i ne niječe naše razlike, nego ih sve nadilazi. Prima nas da budemo jedno u njemu, jedno s njime.
Ovo što slijedi nije više pouka za izabrani krug učenika, nego spasonosni širokogrudni poziv svima. Jesi li pobožni, produhovljeni vjernik ili praktički nevjernik ako hoćeš, dođi k Srcu Gospodinovu! Imaš li dar velike duhovne slobode ili si žrtva strasti i zloće koja te zarobljava, dođi! Jesi li muško, jesi li žensko, dođi k tome Srcu Spasiteljevu koje nam daje čudesnu formulu kako spasiti život.
Otvoreno Učitelj tumači. Ako svojim silama i svojim metodama hoću dušu spasiti, upropastit ću je. Ako li pak sav život uložim za svojega Mesiju Isusa, spasit ću život, spasit ću dušu svoju.
Hoću li ići za Mesijom, valja mi ostaviti nametanje mojega vlastitoga „ja“, kao što se on ponizno podložio. I danas, i sutra, i opet, valja mi ponijeti križ svojega života, ovaj koji dobro poznajemo: teškoće, boli, strahove, napore i umor. On me poziva, ako hoću da ga nasljedujem, da budem kao on.
