Uz današnje Evanđelje: ponedjeljak 13. tjedna
Ja po naravi volim kad mi odobravaju, dive mi se i izražavaju naklonost, kad im se oči cakle dok me ushićeno gledaju. Potrebno mi je poštovanje i priznanje moje vlastite vrijednosti. A ti, Gospodine, kad vidiš kako se silna mnoštva oko tebe okupljaju, otpuštaš ih. Zapovijedaš svojima pokret, odlazite na drugu stranu (πέραν Mt 8,18). Tvoje kraljevstvo nije po mjeri našega svijeta.
Kada me zbog proučavanja Biblije ispunja osjećaj veličine i samouvjerenost, kad poneseno i s prevelikom vatrom oholo najavljujem: “Slijedit ću te!” (Mt 8,19), kad te u tren oka proglašavam svojim učiteljem i brzopleto obećavam da ću ići za tobom na svim putima tvojim, ti usmjeravaš moj pogled na Božju prirodu (lisice, ptice 8,20). Primiruješ me. Upozoravaš, budiš u meni skromnost. Životinje si naprave svoj zaklonjen kutak, imaju svoj dom, a ti ustrajno glavu uzdignutom držiš, lice podižeš (usp. Br 6,26), sve dok na križu ne budeš glavu prislonio (τὴν κεφαλὴν κλίνω Mt 8,20; Iv 19,30) i predao duh. Samom svojom snagom tebe ne mogu slijediti.
I kad sam već tvoj učenik i smjerno u tebi prepoznajem i priznajem Gospodina, podložno tražim dopuštenje (Mt 8,21). Nije li mi sveta obveza poštivati roditelje? Neću li najprije ispratiti svojega oca, predati ga zemlji od koje je uzet, pa da onda dođem? Ne umanjuješ ti, ne niječeš i ne dokidaš Božju zapovijed, Gospodine, nego me izravno poučavaš da se među nama traži život, a ne da jedni druge tjeramo u grob (Mt 8,22). Pokojnima treba dati njihov dostojan mir, ali ti tražiš da ne budem usmjeren na smrt nego na život i da novu obitelj gradim. Naša vjera nije vjera groblja, nego vjera u Boga koji je Bog živih (Mt 22,32). Kad vjerne žene pođu do tvojega groba da te mrtva pomažu, najbolje će se do dna duše uvjeriti da grob nije kraj (usp. Mt 28.9).
27. 6. 2022.
Niko Bilić, SJ
