Kategorije
Duhovnost

Gospodinov put u Jeruzalem

na 13. nedjelju (god. C): 1 Kr 19,16b.19-21; Gal 5,1.13-18; Lk 9,51-62

Josef Aleksius Kastner, Oltarna slika u Bazilici – narodnom svetištu Srca Isusova, Palmotićeva 31, Zagreb

Zašto Isus ide u Jeruzalem? Zakon tijela o kojemu Apostol piše vrlo je jasan i kaže: Promašeno je, pogrešno je, loše je ići u Jeruzalem jer tamo ga čeka izdaja, zlobni sud, mučenje. Ubit će ga, satrijeti, zaustaviti. A upravo je svim silama veličajno započeo „projekt“ – kako to danas običavamo reći – Kraljevstva Božjega.

Zašto Isus ide u Jeruzalem? Pa i mještani na njegovu putu zbog njegova ga hodočašća ne primaju i odbacuju. Pa zašto, ljudi moji, Isus ide u Jeruzalem!? Čak ni njegovi najbliži, odabranici, njegovi pratioci, ne postupaju na tom putu po njegovu srcu pa ih mora prekoravati. Dvojica braće, sinovi groma, rado bi poput proroka Ilije zazvali oganj s neba samo da pokažu moć i strašnu silu Božjega autoriteta. Zašto Isus kreće na taj put na kojemu nema ni kamena da bi na nj glavu naslonio?

Zakon je tijela jasan i govori: Dobar vođa prikupit će što brojniju vojsku sljedbenika, okupiti što više pristaša i simpatizera koji će ga podupirati, braniti, biti njegova većina: „Samo dođite! Idite za mnom!“ A Isus, umjesto da pridobiva, uvjerava i okuplja, on čak odvraća ljude i odbija.

Isus ide putem svoje vlastite duhovne slobode kojom će nas osloboditi. Apostol Pavao piše o slobodi od Staroga zavjeta i, premda žestoko ističe njegovu iskrivljenost, nipošto ga ne dokida. Nije to razuzdana, hirovita sloboda strasti koja sada jest, a tren potom više nije. Pa sav Zakon, protiv kojega Pavao živo ustaje, za njega ima presudnu važnost, sažetu u jedno: Ljubi bližnjega! To je Zakon Duha koji iz Isusa isijava i razvija se svom snagom.

Isus ga primjenjuje kad onoga prvoga evanđeoskog pristašu, očarana i zanesena, oslobađa od opasne preuzetne ambicije kojom nerealno preuveličava sama sebe i pretjeruje. Čovjek računa na svoje sile: „Mogu ja to. Idem, kamo god i ti. Sitnica za me!“ Petar, kad je vidio Isusa da hoda po vodi, odmah je poželio: „Daj da i ja!“ Učitelj ovoga čovjeka odmah opominje. Na ovom putu nemaš se gdje skrasiti i smireno ugnijezditi. Nema tu jazbine u kojoj bi se mogao u miru pritajiti, u kojoj bi se mogao po žudnji svojega tijela skloniti i reći duši svojoj: “Jedi, pij i uživaj!”

Praotac Jakov barem je kamen postavio kao praktičnu zaštitu i uzglavlje kad je zanoćio, kamen koji će biti pomazan kao spomen-stup. A Isus, kad je postao ljudski potomak i našu narav na sebe uzeo, nema ni to.

Poziva Isus drugoga zato da ga izvuče iz naopakog obiteljskoga zagrljaja koji mu ne dopušta da se počne brinuti za sebe. Sputan, ne želi se odvajati i na svoje noge stati, srčano krenuti u život, nego je svezan uz roditelje i sprema se uz oca ostati sve do smrti, dohraniti ga. Valjda tek onda kani započeti sa svojim životom kad svi budu na groblju.

Gospodin Isus oslobađa ga iz toga obruča i zove: već sada, smjesta, pođi za mnom, idi mojim stopama, budi kao ja! Nije Isus najprije čekao smrt svoje majke. Štoviše, ona je prisutna uza svojega sina, dijete svoje ljubljeno, kad na kraju grozne muke umire na križu. Dobro je kao Elizej zagrliti i poljubiti svoga oca i majku, ali hod za Kristom nije mrtvilo. Kraljevstvo se Božje naviješta, ono živi i djeluje i onda dok su nam roditelji, hvala Bogu, još živi i zdravi.

I treći ima svoju ambiciju, ali i kalkulaciju, kompromis. Najprije bi on svojim silama htio raščistiti sve račune, razmrsiti sve konce međuljudskih odnosa u vlastitoj kući, onda će doći i slijediti Isusa. A Učitelj ga poučava jasnom slikom iz života: ako uzmeš plug u ruke, moraš oči naprijed uprijeti. Da je Elizej bio okrenut naopako i da je gledao prema natrag ne bi nijedne dobre brazde izorao.

Budem li se zalijepio za minule radosti i ushite, budem li gledao samo na rane iz prošlosti koje nastaju dok se mi ljudi grizemo i glođemo, kako realist Pavao uočava, budem li sama sebe zapleo i zapetljao u gustu mrežu naših obilatih veza, brojnih zaljubljenosti i mržnji, koje bih sam od sebe htio pobijediti, ne mogu ući u kraljevstvo Božje u kojem Isus, Jaganjac Božji, pobjeđuje, on odnosi moje grijehe.

Kao rješenje Gospodin otvoreno, beskompromisno nudi sama sebe, svoje sveto lice. Kad evanđelje kaže da je sa svom odlučnošću krenuo prema Jeruzalemu, biblijski jezik služi se živom slikom: Isus je čvrsto i postojano upravio svoje lice na taj put u Jeruzalem, ne prema natrag. Zato što prema Zakonu Duha on vidi da će ga u njegovoj Pashi, u njegovu Izlasku koji se ima zbiti u Jeruzalemu, Otac uzdići u visine k sebi, bit će uznesen. Duh ga vodi i on u slobodi prepoznaje svoju žrtvu kao svoje podizanje koje i mi danas na oltaru slavimo kad se podiže posvećena hostija i zlatni kalež, sveta Krv i sveto Tijelo Kristovo.

26. 6. 2022.

Niko Bilić, SJ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.