uz današnje Evanđelje: subota 6. vazmenog tjedna
Vjerujem. Izišao si (2x ἐξῆλθον Iv 16,27.28), izložio si se, napustio si uzvišen, zaštićen nebeski dvor Očev i došao u ovaj naš stvoreni svemir. A potom opet, nakon križa i uskrsnuća, ostavljaš svijet i uzlaziš k Ocu. Otvoreno, izravno govoriš, bez usporedbe, i ja vjerujem.
Imam li ja ljubavi za tebe i kakva je u mojemu životu, Gospodine, pa da osjetim i do dna duše spoznam kako Otac nebeski mene ljubi? Evo, i sedmi put kod Posljednje večere, zaokruženo, pouzdano, ističeš svoju riječ: Amen, amen – zaista, zaista kažeš (Iv 13,16.20.21.38; 14,12; 16,20.23). Opisuješ još jednom što će biti “u onaj dan” – proročki, biblijski, Božji dan.
Vrijeme je molitve – prošnje i potraživanja od Boga (4x αἰτέω 16,23.24[2x].26). Vrijeme je tvojega imena (3x “u moje ime” 23.24.26). Što god da molim u tvoje ime, s tvojim srcem, Otac će mi dati (16,23). Dobit ću što tražim i to zato da se svim bićem radujem (15,24).
Sveti je to dan, tvoj dan, kad mi neprikriveno objavljuješ Oca, otkrivaš mi tko je (16,25). Ne moraš ti njega pitati, nego on sam daje mi jer me ljubi (16,27).
