Kategorije
Duhovnost

Gospodinu kad najavljuje da će naša žalost postati radosti (Iv 16,20-23a)

uz današnje Evanđelje: petak 6. vazmenog tjedna

U godini sv. Ignacija, vrijedi li ovo kao skroman prinos s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskog sveučilištu Gregoriana, za novo otkrivanje i prihvaćanje Evanđelja, za odmor duši, kao iskrena molitva za sve koji su dvaput teško stradali u nevremenu ovih dana.

Kad uziđeš Ocu svojemu i Ocu našemu, redom se, Gospodine, možemo prisjećati i sve pregledati, razumjeti. S tvojom Majkom Marijom prebirem u srcu (Lk 2,19) dok strpljivo, postojano molim (Dj 1,14) i iščekujem da dođe Sila odozgor (Lk 24,49).

Kod Posljednje večere izravno se nama, svojima, obraćaš, na nas si usmjeren, nama riječ upućuješ (9x ὑμεῖς “vi”, “vaš”, 6x glagol u 2. l. mn. – “plakati”, “jaukati”, “žalostiti se” Iv 16,20; “biti u žalosti”, “radovati se” 16,22; “pitati” 16,23). Jesmo li već pošli iz dvorane (“Ustanite, hajdemo!” Iv 14,31), pa nam govoriš na ulazu u Maslinski vrt ili na putu do njega?

I opet naglašavaš jer ti je važno, jer ti je stalo. Pretposljednji put od biblijskih sedam puta u oproštajnom govoru (Iv 13-16) dvostrukim “Amen” najavljuješ i ističeš svoju riječ: Zaista, zaista kažeš – šest puta svima na okupu (Iv 13,16.20.21; 14,12; 16,20.23), jednom Petru (13,38). Sada govoriš o radosti (3x χαρά Iv 16,20.21.22; 2x χαίρω 16,20.22 ) i o žalosti (1x λυπέω 16,20; 3x λύπη 20.21.22), i povezuješ ih s majčinstvom.

Već početak Pisma gleda na muke rađanja koje žena trpi (Post 3,16). Proroci će podsjetiti na porođajne boli (Iz 13,8; 21,3; Jr 22,23). A ti napominješ da je radost veća, da muka odlazi u zaborav kad majka vidi svoje dijete (Iv 16,21). Rodila je čovjeka, donijela je na svijet živo Božje stvorenje.

Ti, kojega je isto tako majka rodila, otvoreno gledaš na moj plač i jauk, na moju žalost (Iv 16,20). Tvoje suze, jecaji u muci, i krik s križa potvrđuju da Bog vidi i zna. Kad plačem i jaučem, kad sam u žalosti, ti to svojom žrtvom posvećuješ, svojoj žrtvi pridružuješ.

Kako često vidim da se svijet raduje dok pravednik trpi (Iv 16,20). A ti, evo, pokazuješ da znaš za to. Bog to ne ostavlja po strani, nije to izvan njegova nauma. Objavljuješ mi da žalost prolazi i da će radost doći.

Kao Proroci u Pismu ti govoriš o onome danu – apokaliptičkom, eshatološkom, tvojemu danu (Iv 16,23). Nije to dan propasti, nego je ponovni susret s tobom. Zato što ćeš me ponovno vidjeti, moja žalost postaje radost. Tvoj pogled moje srce ispunja radošću baš kao što na Uskrs donosiš radost (Lk 24,41; Iv 20,20). Obećavaš da mi radost zauvijek ostaje, nitko mi je neće oduzeti (Iv 16,22).

Poseban je to, dragocjen dan jer neću više imati pitanja (Iv 16,23). Tvoje će svjetlo blistati. Tvoj Duh probudit će moje pamćenje, protumačiti mi stvari (Iv 14,26). Ne moram više ništa pitati baš kao što te onoga blaženog jutra, nakon naporne, neuspješne noći, uz žeravicu, kruh i ribe, u mistični čas nisu ništa ispitivali jer znali su da si to ti (Iv 21,12).

uz Evanđelje: petak 6. vazmenog tjedna

28. 5. 2022.

Niko Bilić, SJ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.