Prema Ivanovu evanđelju u središtu uskrsne večeri jest Kristov životni dah. Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u okupljene apostole (grč. ἐνεφύσησεν Iv 20,22). Taj važan znamen u Grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (grč. ἐνεφύσησεν Post 2,7). Čovjek, zemaljski Adam, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, živa je duša.
U početku dan nam je dah života, Božji dar. Sada, “uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu” (Iv 20,19), Isus otvoreno kaže: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno ispunjeno u obličju plamenih jezika istom na Pedeseti dan (Dj 2,3). Je li pretjerano držati kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti na času smrti povjerio u ruke Očeve drevnim psalamskim riječima (Ps 31,6; Lk 23,46) – vječni božanski Duh ljubavi Oca i Sina koji ih veže svetim vezom, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu napisanu zato da imamo život (Iv 20,31).
Povijesna uskrsna večer
Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin već izjutra uskrsnuo (usp. “rano”, “još za mraka” Iv 20,1), učenici su još uvijek u strahu, zatvoreni (Iv 20,19). Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene-ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28,9; Iv 20,16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (usp. Lk 16,11; Lk 24,11.22; Iv 20,18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20,8); Šimunu, apostolskom prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), pa i dvojica u obližnjemu selu Emaus prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24,31 usp. Mk 16,12). No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu ćemo tijekom vjekova prepoznavati pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).
Na uskrsnu večer, kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom, kojim sama sebe nudi kao pouzdan oslonac, Učitelj staje u sredinu, posred učenika (Iv 20,19). Nema pritom prijekora ni prijezira. Nema tumačenja ni podrobnoga prorađivanja, kako i zašto su ga napustili, premda su svi zanosno obećavali vjernost (“svi učenici” Mt 26,35). Iz blaženoga uskrsnoga pozdrava braći (usp. Iv 20,17; Mt 28,10) provire i ključa božansko milosrđe. Stiže uvečer, a ima moć prodrijeti do dna i zahvatiti najuzvišenije mistične visine. “Mir vama!” (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući tako unaprijed otpuštenje grijeha koje će im sada povjeriti (20,23). Oproštenje i mir Bog milosno spušta na savjest koja je izdala Isusa, sramotno pogazila sebe i svoju riječ, zagušila se u strahu od progonitelja, nasilnika. Ponavlja Gospodin: “Mir vama!” (Iv 20,21) kao što je u Maslinskomu vrtu morao i opet istaknuti: “Ja sam” (Iv 18,8) jer su prvi put pred dostojanstvom njegove osobe ustuknuli, popadali (18,6).
Uskrsno tijelo Isusovo
Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa (Iv 19,34), ostavilo je ranu na boku. Te rane Kristove nevjerni Toma bit će pozvan, ne tek očima vidjeti, nego prstom i rukom opipati, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20,27). Svete su to rane koje su i danas u središtu našega klanjanja milosrđu Božjem.
Kao što je otvoreno Isus “stao u sredinu” i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, tako on šireći ruke, izlaže samoga sebe u tijelu, slično kao pod udarcima nasilnika kod raspeća. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στῆθος Iv 13,25). Pokazuje tako koje je uporište, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira koji dariva – kako je upravo rekao (20,19), i opet će ponoviti (r. 21). Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna u pravoj ljudskoj smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).
Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u četrdeset pouskrsnih dana i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzašao k Ocu kako izravno najavljuje (2x “uzići k Ocu” (Iv 20,17).
Poslanik šalje
Ono što na uskrsnu večer slijedi odmah će pokazati kako Kristov životni dah ne donosi smiraj i mirovanje, nego zadaću, poslanje. Isus iznova povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega, Pra-Apostola, poslao, tako sada uskrsli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20,21). Ta je misija život Crkve.
Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sâm upravo učinio, donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, dižući ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: “Mir vama”. Sada će učenici dobiti taj zadatak da duše oslobađaju od grijeha. Kome otpuste grijehe, Bog ih otpušta (ἀφίημι Iv 20,23) upozorava znani teološki pasiv istog onog glagola koji stoji u molitvi Oče naš (ἀφίημι Mt 6,12), koji Raspeti izgovara kao molitvu za svoje mučitelje (ἀφίημι Lk 23,34). To je institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20,23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: “Mir”, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs je poziv na iskreno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.
Pedeset dana uskrsne radosti, nakon četrdesetdnevne korizme istinska je prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću. Kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pamet od ranoga jutra, o tome – po svojoj slobodnoj volji – odlučujemo mi. Što nam daje da kao čitatelji, u skladu s Evanđeljem po Ivanu, vjerujemo i da vjerujući imamo život u Isusu, iščekivanom Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Zato je vrijedilo popisati bar neka od znamenja koja je učinio (usp. 20,30). S istom svrhom sveti Luka opisuje u Djelima apostolskim kako se sada po njima – apostolima – zbivaju “mnoga znamenja i čudesa u narodu” (Dj 5,12) pa je sve veće “mnoštvo onih što vjerovahu Gospodinu” (Dj 5,14). Evo ih u Trijemu Salomonovu po kojemu je sam Isus još prije tek oko dva mjeseca kao Učitelj hodio (Dj 5,12 usp. Iv 10,23).
Nevjerni Toma
Koliku moć ima Kristov životni dah izvrsno će “za osam dana” (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: “Ne, sigurno neću vjerovati” (20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!” (20,28). Pred Tomom koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im promašena. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu uskrsnim ženama vjerovali (Mk 16,11; Lk 24,11).
Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6,12) – i iz Gospodinova odabira kad je “pozvao koje je sam htio” (Mk 3,13), da “budu s njime” (3,13), da ih, kada dođe čas, “nazove prijateljima” (Iv 15,15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen onom osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su kao braća pozvani, Toma je među apostolskom Dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša blizanca vidi se, ne tek kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita za put i dobiva čuven Učiteljev odgovor: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).
Krist – pedagog
Kada Gospodina njegov životni dah dovede na nov uskrsni susret sa zajednicom apostola, pred Tomom će pokazati milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnog pozdrava, ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se “izgubljenoj ovci”. Obraćajući se Tomi pokazuje ponajprije kako je vrhunski pedagog koji dobro zna svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i uvažava želju koju je Toma bio priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo. I sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: “Vi ste sami vidjeli” što je Gospodin učinio (usp. Izl 19,4; Pnz 11,2).
Pred Tomom Učitelj izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu; Isus postavlja trajno načelo, novo blaženstvo: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnog principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i svim drugim apostolima koji sami potvrđuju: “Vidjeli smo” (Iv 20,25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i prst i ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19,25.27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: “Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku!” (Iv 19,27).
ur. 24. 4. 2022.
