U godini sv. Ignacija (https://www.ignacije.hr), o 500. godišnjici njegova obraćenja, u kojoj molimo od Boga posebnu milost da možemo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, nova mala premijera s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i s Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu #outreach. Za dublje razumijevanje evanđeoskoga teksta, za jaču korizmu, za okrjepu duši.
Ako osjećamo u sebi naravnu želju da budemo prvi (usp. “pročelja”, “prva sjedala” Mt 23,6), evo prigode da se još jednom pridružimo jedinomu Učitelju našem, Isusu. Tko s njime trpi, s njim je i proslavljen. Ako od naravi vruće želimo pokazati se i biti viđeni (usp. “zato da ljudi vide” Mt 23,5), evo divne prilike! Zaustavit ću se, smiriti srce uznemireno pred jednim Ocem našim, onim na nebesima (Mt 23,9). On će s ljubavlju promotriti, on jedini s punim će priznanjem pogledati i prihvatiti tko sam i što sam.
Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi Mt 23,1-12 o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, tumač Pisma ne treba govoriti drugima, nego samomu sebi. U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi nas spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.
Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da “pravimo teatar” – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato “da ih ljudi vide” (θεαθῆναι Mt 23,5). Cilj im je da budu “na sceni”. Gospodin Isus donosi slobodu od te razorne želje! On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4). Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje stalan, spasonosan uzor sklada između riječi i djela.
Kao živa zajednica okupljena na molitvu slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj (usp. διάκονος Mt 23,11), premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Ovaj evanđeoski odlomak uzdiže nam dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnomu Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, raspni ga! Ukloni, smakni!
Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim ljudskim djetetom. Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga nebeski Otac uzvisio.
U krizi svijeta, dok ratni stroj i dalje nemilice razbija i proganja, a u isti mah blista živa ljudska dobrota, koja pomaže, poslužuje, spašava, Evanđelje nam daje da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: “Dođi, slijedi me!”. To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima, a svi smo mi braća (usp. Mt 23,8s).
Ako nam je danas zdrav orijentir potrebniji nego ikad, sveti Božji Pomazanik pruža nam savršeno ogledalo, svijetli putokaz! Jaganjac Božji, koji nas je do kraja ljubio, svjedoči da je križ – ne prokletstvo – nego plodan put! Pokazuje gdje gdje je cilj: Božja proslava. Ne tek naša omiljenost i glasovitost, ne tek prevrtljivo ljudsko klicanje, nego važnost koju sam Bog ima i daje, slava koja ostaje. To je sveto ogledalo. To je Vođa naš koji zove: “Idi za mnom!”
Hvalim te danas, Gospodine, jer ti si uzeo težak teret mojega grijeha. Tebe zazivam jer za tobom želim ići. Budi moj životni voditelj, moj pravi i jedini vođa. Ti si moj veliki i sveti Učitelj, moj Rabbi, moj Isus.
15. 3. 2022.
(usp. Vođa naš)
