Bogu u ljudskoj lađi (Lk 5,1-11)

Molitva s Petrom, apostolom, kad Isus traži da opet bace mreže

Hvala Bogu, uz ovu suvremenu tehniku, upravo na dan mučeništva širokobrijeških franjevaca! Ovo je zapravo uz jučerašnje evanđelje na 5. nedjelju (god. C). U godini sv. Ignacija, o 500. godišnjici njegova obraćenja, dok molimo za osobitu milost da mognemo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, skroman prilog s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu #outreach kao molitva za žrtve nevremena na jugu domovine, za poniranje u dubinu Kristova Evanđelja, za smirenje i duhovni oporavak, za čitanje i slušanje:

Guramo se da dođemo do tebe. Gorljivo tražimo spasonosnu božansku Riječ – jer nam je prijeko potrebna da nam donese svjetlo, utjehu i snagu; da nam pokaže put. Na našu si obalu došao! Ovo je sada tvoj kraj.

Vidiš moju lađu kao što ću ja poslije vidjeti čudesan ulov, preveliko mnoštvo riba. Moja je lađa već istrošena, izubijana valovima, uzdrmana olujama, izgrebanih bokova, nagrižena vodom i suncem, potamnjela, izrabljena.

Pitaš me. Ti, Gospodar, moliš mene. Prvo tražiš da malo otisnem, kao što ćeš poslije reći da zaplovim u duboko. Iz moje lađe Učitelj si za sve nas. Tako ti hoćeš, tako ti činiš.

Nakon cjelonoćne smjene, nakon naprezanja bez sna, koje nije donijelo uspjeha, ostavilo me praznih ruku, pokušavam, evo, isprati sve svoje poznate, stare mreže.

Premda izmučenih ruku i izmučena srca, ako ti kažeš, spustit ću još jednom mrežu u dubinu. Ne zato što računam na svoj uspjeh, nego zato što su i moje uši slušale kako nas učiš, čule kako je tvoja riječ snažna, božanska.

Kad zabezeknuto, klanjajući ti se, gledam tvoju čudesnu moć, kad mene i sve, s kojima sam zajedno, do srži potrese silna lovina – previše je to za moje mreže, pucaju; obje lađe pune do vrha, tonu – kao da je u meni munja sijevnula. S bolom osjećam svu svoju grješnost poput drevna proroka koji je pred tvojom svetošću i slavom u Hramu odmah zamijetio da su mu usne nečiste, da je sav narod onečistio usne.

Prvi ja tebi kažem: “Idi od mene!” Tražim da iziđeš iz moje lađe. O, kako je to pogrešno! Baš zato što mi je duša grješna, baš zato što sam zbog grijeha u strahu, tebe trebam, jer ti me jedini od grijeha možeš spasiti. Dugo ću još to morati učiti. Sve dok ne shvatim kad ponoviš čudesan ribolov za nas, kad me, nakon uskrsnoga doručka, upitaš o mojoj ljubavi.

Sada me hrabriš, bodriš. Želiš da žive ljude lovim u mrežu tvojega kraljevstva, u Božje mreže. Evo, tu sam! Ti me pouči umijeću svetoga ostavljanja i otpuštanja, predanja; kako ću pustiti, kako se oprostiti. Koja je to težina i muka sve napustiti! Koja je to slast i olakšanje! I lađu, i svoje mreže, i silan ulov, i svoje grijehe, sve ostavljam tvojem milosrđu i za tobom krećem, tvojim stopama hodim.

7. 2. 2022.

Niko Bilić, SJ

Niko Bilić SJ

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana i združen s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.