Pogled na Sudnji dan (Mk 13,24-32)

uz #današnjeEvanđelje, 33. nedjelja (B)

Ovih smo dana imali priliku vidjeti kako na sjajnom podnevnom suncu privlačno blistaju žive, bogate jesenje boje lišća, koje se još malo drži na granama i već pada na tlo. Poslijepodnevno nebo znalo je biti prelijepo. I mi odmah znamo koje je to godišnje doba stiglo. Pa i tmuran kišni dan potvrđuje. Prepoznajemo znakove vremena, baš kako Gospodin u evanđelju napominje.

Potres i pandemija, nesloga i žestoka neplodna podjela među nama, nejasnoća, zabuna i strah, potvrđuju nam kako će nebo i zemlja proći. Sav stvoreni svijet nema stalnost i čvrstoću od sebe. Jedino jarko svjetlo Gospodinovih riječi daje nam oslonac i putokaz. Njegove riječi neće proći.

Zanimljivo! Učitelj Isus daje nam jasno sročen redoslijed. Prvo dolazi nevolja, a nakon toga dubinski poremećaj prirodnih sila. U skladu s drevnim proroštvima u Pismu svjetlo sunca nestaje, zvijezde se ruše – i ove naše zemaljske zvijezde kojima se divimo. Čak i nebeske sile, uzdrmane, poljuljane, nemaju više svoj čvrst, stalan hod. Dok u političkoj povijesti svijeta sastanak na vrhu okuplja nacije, države i vlasti u raspravi oko klime, ekologije i energije, oko očuvanja prirodne ravnoteže na cijeloj zemaljskoj kugli, u cijelom našem svijetu u kojemu koristimo vodu i gorivo, zrak, hranu, toplinu… još pažljivije slušamo i bolje razumijemo Gospodinove riječi.

Ono o čemu Isus govori nije negdje nedohvatljivo daleko. To je kraljevstvo Božje koje se približilo, kako je Rabbi Isus odmah na početku proglasio (usp. Mk 1,15). I sada naglašava: to je u našemu naraštaju, nas se tiče, zbiva se u naše doba.

Gospodin ove događaje koji stižu ne najavljuje i ne promatra kao sveopću katastrofu, kao neko smicanje svijeta, nego kao milosni čas. Upravit ćemo, nagoviješta, svoj pogled prema njemu, i motriti kako dolazi upravo onako kako je u mesijanskoj najavi kod proroka Daniela zapisano: stiže na oblaku, koji je znak Božje nazočnosti, stiže u našem ljudskom liku, kao ljudsko dijete, jedan od nas.

Bit će zacijelo onakav kakva su ga Petar, Jakov i Ivan izbliza vidjeli na Gori Preobraženja, kakav je zasjao nakon uskrsnuća kada ga više zatvorena vrata nisu priječila na dođe i kaže „Mir vama!“, kad je bez prikrivanja i suzdržavanja proglasio na kraju Matejeva evanđelja da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18), i da evanđelje vrijedi za sva stvorenja kako razglašava na kraju Markova evanđelja (Mk 16,15), jer on je Spasitelj svijeta, svega svijeta.

Čas koji Gospodin najavljuje nije neko smicanje svijeta, nego je milosni trenutak okupljanja. Davno je u Starom zavjetu Bog najavio da će dovesti natrag k sebi svoj izabrani narod, posvuda raspršen, prognan. I, evo sada Isus otvoreno govori kako će upravo on okupiti novozavjetni Božji narod kao živu zajednicu sa svih strana svijeta („s četiri vjetra“). Štoviše, ta zajednica uključuje i zemlju i neba („s kraja zemlje do na kraj neba“).

Gospodin najavljuje čas u kojem će u punom svjetlu zasjati da smo izabranici ako smo primili krštenje. Bog nas je izabrao za sebe svaki put kad smo u sakramentu ispovijedi primili oproštenje. Bira nas i prima kao svoj narod kad god smo se sjedinili s njime u svetoj pričesti. Koliko god smo se uključili i sudjelovali u Isusovoj euharistijskoj žrtvi – toliko smo izabrani narod.

Našoj naravnoj želji da izračunamo, utvrdimo i isplaniramo dan i sat, Gospodin daje važan odgovor i uputu. To je tajna koja je pohranjena na najboljem i najsigurnijem mjestu – u Očevu srcu, punom milosrđa. Potreba da je otkrijemo, vodi nas sve bliže u njegov zagrljaj, vodi nas da još više i još dublje dođemo k njemu, da se kako ljubljena djeca povežemo koliko god možemo s Bogom svemogućim, Stvoriteljem, kojemu ćemo i danas reći: „Oče naš“.

14. 11. 2021.

Niko Bilić, SJ