Kategorije
Duhovnost

Silna vjera rimskoga satnika (Lk 7,1-10)

#današnjeEvanđelje: ponedjeljak 24. tjedna

https://seedsoffaith.cph.org/

U Evanđelju po Luki centurion slavne rimske vojske ponajprije čuje o Isusu. Pozoran je na dobre glase koje mu donose. Čovjek je koji sluša. Sam potvrđuje da sluša zapovijedi i zna da njega slušaju: vojnici i sluge, a tako i židovski starješine i njegovi prijatelji kad ih šalje k Isusu.

Premda mu ni imena ne znamo, za razliku od Petrova domaćina Kornelija u Djelima apostolskim, ipak on će postati živi nositelj kršćanske vjere tijekom stoljeća sve do danas. Tako se potvrđuje Isusovo divljenje: Ni u Božjem narodu Izraelu Gospodin nije našao tolike vjere. Satnik ne samo da je ušao u Evanđelje, nego njegove riječi postaju stalna molitva žive Crkve u svetom času Euharistije. Njegovim riječima govorimo Jaganjcu Božjemu: “Nisam dostojan! Samo reci riječ!” Isus pokazuje kako ovaj tuđin, zavojevač, poganin ima silnu vjeru, veću od sunarodnjaka Isusovih.

Dovršivši riječi velike pouke Isus se vratio u svoj grad Kafarnaum. Evanđelje po Mateju izravno svjedoči da se je ondje nastanio kad je ostavio Nazaret. Ni danas nećemo se čuditi razmišljanju o Mesiji od kojega bi ljudi očekivali da ih oslobodi strane vlasti, od rimskih zavojevača. Ali ovaj evanđeoski satnik pokazuje važnu drugu stranu. U tako je dobrim odnosima sa židovskim starješinama da ih može poslati k Isusu. U opisu nema ni traga nikakvoj prisili. Ima on prijatelje koje će, strpljiv i ustrajan, naknadno poslati s novom porukom. Razjasnit će Učitelju Isusu da poštuje pravila i običaje židovske vjere i ne traži njihovo kršenje.

Štoviše sami glavari naroda Božjega svjedoče: Centurion ljubi i cijeni njihov narod. Otkrivaju nam važan podatak: njemu mogu zahvaliti da je izgrađena sinagoga u Kafarnaumu. Nije dakle njegove ljubav ostala samo na osjećaju i riječima, samo na diplomatskoj razini. Koliko ga poštuju i koliko im je stalo do njega pokazuju tako što sa svim marom mole, potiču i bodre Isusa da mu pomogne. Revno se zauzimlju za njega. Iako će on sam poručiti da nije dostojan, oni unaprijed obrazlažu: vrijedan je toga.

Što je Isusa zadivilo kod ovoga čovjeka? Je li to ponajprije satnikova brižljiva i ljubazna skrb kojom se brine za jednoga svojega roba? Slugu, kojega opis dvaput spominje redovitom imenicom, satnik naziva onom riječju koja vrijedi i za vlastitoga sina: to njegov dječak, njegov mali. Možemo li u ovom satniku tražiti osnovicu zašto kršćanstvo uspostavlja novi zakon međusobne ljubavi koja uključuje i robove, pa ne mora pokretati nasilnu revoluciju koja bi u krvi i pokolju ukinula robovlasništvo?

U valovima pandemije koji nas uznemiruju i pritišću zdravstveno i politički, odmah razumijemo uvodni biblijski opis. Loše mu je. Na umoru je, na samrti. Organizam je na kraju, smrt samo što ne nastupi. A njegov gospodar traži spas za njega.

Je li još više Isusa zadivilo satnikovo gledanje na njegovo, Kristovo poslanje i na mesijansku vlast? Čuo je satnik o Isusu. Saznao je kako je moćna njegova riječ. Potvrđuje satnik koliko vrijedi Isusova pouka koju je upravo dovršio. On traži samo  Kristovu riječ, Isusovu zapovijed. Njegova logika počiva na iskustvu. Sam je pod višom vlašću i dužan je izvršavati naređenja. Kad sam izdaje zapovijedi: Kreni!, Dođi!, Radi!, njega slušaju.

Na kraju Markova i Matejeva evanđelja onaj centurion pod križem, prepoznaje po načinu umiranja da je Isus Sin Božji. Smijemo li s pravom uočiti kako ovaj zapovjednik kafarnaumske satnije također već prepoznaje da je Isus Bog Sin po snazi njegovih riječi? Satnikova vjera kaže da Isus može svojom riječju zapovjediti da smrt odstupi, da zdravlje dođe; može spasiti život. Evanđelje dokazuje da je bio u pravu. Isus nije zaista ušao pod njegov krov, ali sluga je ozdravio.

13. 9. 21.

Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.