Kategorije
Duhovnost

Sveobuhvatno pravilo (Mt 22,34-40)

#današnjeEvanđelje, petak 20. tjedna

Pronicljiv, razborit i čvrst Učitelj Isus u poznatu odgovoru o najvećoj zapovijedi (Mt 22,36) daje iz Pisma (Pnz 6,5; Lev 19,18) vrhovni i sveobuhvatni orijentir, bez strančarenja i oporbe. Nije jedini put u Evanđelju da provokaciju njemu upućenu spretno, plodno upotrebljava za mudru pouku.

Matejevo evanđelje uvodno izvješćuje kako je Gospodin poukom o živome Bogu živih (Mt 22,32), na kojemu se zasniva naša nada u uskrsnuće i vječni život, nadvladao saducejsku zagrijanu raspru i dokazivanje (“ušutkao ih je” Mt 22,34). Farizeji, revni čuvari pisanih zapovijedi i svete predaje, to očito doživljavaju kao neku svoju stranačku pobjedu koja ih potiče da se okupe, što će nakon Kristova odgovora opet učiniti (συνάγω Mt 22,34.41). Evanđeoski jezik s jedne strane upućuje na sinagogu kao mjesto njihova zajedništva. S druge strane izričaj da su se okupili “na istome mjestu” (ἐπὶ τὸ αὐτό Mt 22,34; 1 Kor 11,20; 14,23), što je u pisanju apostola Pavla, prvoga novozavjetnoga pisca i prvoga kršćanskoga teologa, opis za euharistijsku zajednicu Prve Crkve, postavlja kontrast farizejskom izdvajanju, podjeli i razgraničenju jer Euharistija okuplja sve Kristove vjerne, ne isključuje.

Iz farizejske stranke Kristu pristupa jedan kojemu je struka izučavanje i poznavanje Božjega Zakona i Pisma. Odgovor koji će dobiti pruža mu trostruk ispravak i pouku, dopunu svetoga Učitelja premda polazi s nakanom da iskuša, dovede u napast (πειράζω Mt 22,35). Opaka je to metoda koju Isus zna iz neposrednoga susreta sa Sotonom u pustinji (πειράζω Mt 4,2). Prema farizejskoj računici zacijelo je prava zgoda da se Isus sada stranački izjasni. Logički zakonoznanac očekuje da će Isusa, nakon što je ušutkao saduceje pridobiti za svoje, za farizeje. Gospodin međutim ponajprije, bez teškoće, ne ističe tek onu veliku (grč. μεγάλη Mt 22,38), najveću Božju zapovijed, nego razjašnjava da je ona osim toga prva, jer uz nju odmah veže iduću, drugu (grč. δεύτερα Mt 22,39) zapovijed. Već gramatički član uz pridjev o veličini zapovijedi pouka je nasuprot zakonoznančevu pitanju o nekoj velikoj zapovijedi (Mt 22,36).

Na kraju pak Isus prvo otkriva da je to ne samo najveća među zapovijedima, nego da je to uporište i čvrsta točka o kojoj visi sveukupna objava Božja. Premda pitanje bijaše provokativno, izazivačko, mudri Učitelj smireno i jasno izlaže što je oslonac i nosiv stup, odlučujuće i presudno mjerilo za sve ono što farizej pobožno i vatreno želi čuvati kao svetu pouku za život (grč. νόμος Zakon Mt 22,36). Isus naposljetku farizeja koji pita izrijekom upozorava i na onaj drugi dio Pisma, na Proroke (grč. προφεταί Mt 22,40). Nije sve samo Tora – “Petkoknjižje” reći će grčki prijevod. Nije u pitanju samo zakon i niz propisa. Valja otvorena srca paziti na cjelinu darovane Božje riječi.

Srž Kristova odgovora dvaput je ponovoljeni, čuveni i općepoznati starozavjetni propis: “Ljubit ćeš!” (Mt 22,37.39). Nasljedujući hebrejski uobičajen izričaj (ואהבת ve’ahabta Lev 19,18; Pnz 6,5) i novozavjetni jezik uzima glagolski futur umjesto imperativa (ἀγαπήσεις Mt 22,37,39). Značenje je jasno. Nalaže se što, evo, valja za budućnost činiti, kako i duhu hrvatskoga jezika odgovara. Presudno obilježje odnosa prema Bogu kako ga Isus, potvrđujući izvornu objavu, iznosi nije slijepo, bezdušno pokoravanje i poništenje čovjeka pred Božjim neizmjerjem i svemoći, nego ljubav. Bog je prvo Ljubljeni, a ne Gospodar; nije despot ni silnik. S poštovanjem se divimo koliko već Stari zavjet u okružju apsolutne monokratske, totalitarne vladavine Staroga Istoka prepoznaje i uzvisuje vrijednost čovjeka i njegove ljubavi. Ističe dostojanstvo ljudske osobe koja Boga može ljubiti, svoju ljubav Bogu iskazivati i njegovati je.

Biblijski Bog živih, Isusov Otac, prije svega od čovjeka traži ljubav, a ne da vlada nad čovjekom. Prema znanoj zapovijedi iz Ponovljenoga Zakona ljubav je to koja odgovara iskonskom ljudskom idealizmu i usmjerenosti na potpuno zalaganje i davanje, čežnji za cjelovitim ljudskim predanjem. Ako se čovjek po naravi želi dati cijelim bićem, posvetiti se odabranom cilju do kraja, evo plodnoga odgovora! Triput starozavjetni hebrejski izvornik ponavlja “sav”, “cijeli” (כל kol Pnz 6,5), triput u Evanđelju Isus ponavlja (ὅλος Mt 22,37). Zdrav, dalekosežan holistički pristup ovdje ima svoje temelje.

Na prvom je mjestu srce (grč. καρδία Mt 22,37). Ono je vitalno, presudno za život. Dok nam srce kuca, živimo. Srce je središte osobe iz kojega sve polazi, a u drevnom biblijskom poimanju u srcu je sjedište naših misli i izvorište naših riječi što se vidi i u Kristovu upozorenju na ono što iz srca čovječjega izlazi (Mk 7,21) i u pitanju o razmišljanjima u srcu (Mt 9,4). U današnjoj kulturi također srce predstavlja ono osobno, najdublje, najintimnije, nasuprot izvanjskome, površnome, nasuprot nadmudrivanju.

Na drugom je mjestu duša (grč. ψυχή Mt 22,37) koja i u starozavjetnom i u novozavjetnom jeziku označava cjelinu ljudskoga života – život, ne tek neki dio našega bića. Najpoznatiji su primjeri za to zacijelo kad se prokok Ilija svome Bogu tuži na one koji traže da mu uzmu život – dušu (hebr. נפשׁ néfeš 2x 1 Kr 19,10.14) ili kad u Evanđelju Dobri Pastir polaže život – dušu (grč. ψυχή Iv 10,11).

Mojsijev Ponovljeni Zakon, njegov oproštajni govor prije smrti, na trećem mjestu ističe, sukladno uvriježenu biblijskom cjelovitom pogledu na čovjeka, čovjekovu snagu (hebr. מאד me‘od), smjerajući očito i na tijelo, mišiće, i na praktičan, konkretan ljudski rad, napor i znoj. Novozavjetna vjera, vjera s Utjelovljenjem u središtu, tomu se nipošto ne protivi. Međutim, Isus Učitelj, prema Matejevu evanđelju, taj element ispušta jer očito produhovljuje. Ističe onu presudnu, za vječnost odlučujuću, duhovnu dimenziju čovjeka, kako već i prvo blaženstvo na početku Govora na gori naznačuje (“siromasi duhom” Mt 5,3).

Na trećem mjestu Isus u svom odgovoru izdvaja um (grč. διάνοια Mt 22,37) – našu sposobnost razumijevanja i umovanja. U jednu ruku to je dio grčke slike o čovjeku koja neće više izjednačavati pamet sa srcem. U drugu je ruku to izvrsna napomena za naše suvremeno shvaćanje da ljubav nije tek snaga osjećaja, zanos i privlačnost, emocionalna odanost, nego počiva na umu, razboru i mudrosti.

Glasovit ključan značaj Kristova odgovora u tome je da ljubav prema Bogu ne izdvaja, nego uz nju kao paralelu i usporednu sliku, ovoga puta doslovce iz središta starozavjetnoga Zakona, stavlja ljubav prema bližnjemu, kao drugu, sličnu zapovijed (Mt 22,39). Uzima je iz Levitskoga Zakonika, iz treće, središnje knjige Petoknjižja (Lev 19,18). Bit će to općevažeće, presuđujuće mjerilo za odvagivanje svakoga religijskoga ili pseudoreligijskoga nauka i pokreta kad Ivanova poslanica finom, preciznom oštricom odsiječe da je čista laž govoriti o vlastitoj ljubavi prema Bogu ako pritom mrzim ljudsku osobu pokraj sebe: “Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je” (1 Iv 4,20). Izvanrednu važnost ove zapovijedi Gospodin je već istaknuo kad ju je uz Petu, Šestu, Sedmu i Četvrtu, uvrstio u niz iz Deset zapovijedi kao sveopće vrijedne upute za vječni život (Mt 19,19).

Najviše zadivljuje što u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu već u izvornoj, starozavjetnoj prastrukturi stoji kao polazište i osnovna mjera “kao ti” tj. “kao sebe sama” (hebr. כמוך kamôka Lev 19,18). Riječ je o zdravom, svetom biblijskom pogledu čovjeka na svoju vlastitu osobu. Određuje ga upravo ona prethodna, prva zapovijed, ističući vrhunsko dostojanstvo čovjeka koji Boga ljubi, čovjeka kojega čine silne sastavnice: srce i um, duša i snaga (Pnz 6,5). U pozadini stoji iskonska definicija da je čovjek na sliku Božju (Post 1,27). Tako treba – s razvijenim, odgojenim i njegovanim samopoštovanjem i osjećajem vlastite vrijednosti – ljubiti sebe; tako treba ljubiti drugoga čovjeka, bližnjega. I on je na sliku Božju kao i ti.

Biblija je kao i uvijek praktična pa u tom poglavlju Lev 19 nekoliko redaka prije istom riječju “bližnji” precizira: “Ne pljačkaj svojega bližnjega” (Lev 19,13)! Dalekosežnost pak i prodornost zapovijedi ljubavi prema bližnjemu osobito ocrtava ona zapovijed koja uzima isto mjerilo, propisujući u drugom dijelu toga poglavlja: “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34)! Posebnu vrijednost i pedagošku dosljednost ta zapovijed ima u pridodanom obrazloženju: “jer ste sami bili stranci – pridošlice, došljaci – u Egiptu” (Lev 19,34). Nije proizvoljni prisilni zahtjev, nego donosi utemeljenje, zasniva se na iskustvu.

Snagu Kristova odgovora farizeju i uspjeh njegove pouke evanđeoski opis dočarava time što, za razliku od usporednih izvještaja, kod Mateja na kraju nema nikakva suglasja sa sugovornikom koji je bio huškački započeo razgovor. Marko bilježi Isusovu pohvalu pismoznancu koji “nije daleko od kraljevstva Božjega” (Mk 12,34), a za studij Pisma osobito nam je dragocjen Luka koji ističe kako sam zakonoznanac zna spojiti prvu zapovijed ljubavi prema Bogu iz Pnz 6,5 i drugu zapovijed ljubavi prema bližnjemu iz Lev 19,18 (Lk 10,27). Upućuje tako na izvornu snagu Staroga zavjeta kao Božje Riječi.

Kod Mateja međutim Isus je sada “ušutkao” i farizeje, kao što je prije sa saducejima učinio (usp. Mt 22,34). Marko slično ističe, ali kontrast u Lukinu evanđelju, gdje slijedi čuvena prispodoba o milosrdnom Samarijancu, to još više potvrđuje. Isus dokida strančarenje između farizeja i saduceja, a svoju učiteljsku pobjedu pojačava time što sada on kreće u svojevrstan protunapad postavljajući žarišno pitanje o Kristu. Kod Marka to je tek dio naučavanja (Mk 12,36), a kod Mateja to je vruć dijalog s ponovno okupljenim, “nabrušenim” farizejima (Mt 22,41). Vezujući ih neposredno uz temu Mesije Isus dodatno izdiže važnost prve dvije zapovijedi (Mt 22,42).

21. 8. 2021.

Niko Bilić, SJ

Vidi:

Najveća zapovijed
Zakon srca



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.