Kategorije
Duhovnost

Sudac vječni, pravedni (Mt 7,1-5)

Josef Aleksius Kastner, Oltarna slika u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, Zagreb

O kako dobro znamo ove Kristove riječi na početku trećeg poglavlja (Mt 7) u Govoru na gori (Mt 5-7)! Sveti Učitelj najprije govori zajednici (Mt 7,1.2), novim ljudima koji nisu oni stari. Poučava nas da ne sudimo i obrazlaže: zato da Otac nebeski nas ne stavi na sud (7,1).

Potom ističe koliko Bog nas cijeni. Onim prosuđivanjem kakvim mi sudimo, on će nas suditi. Mjerom kojom mi ljudi mjerimo u ovom našem svijetu, mjericom kojom jedni druge odmjeravamo, on će nas mjeriti (7,2)

Zatim se Gospodin i Učitelj obraća izravno meni, licemjernome (7,5). Opominje me žestoko da mi je sva pozornost usmjerena na neznatan trunčić koji bratu muti pogled, a pritom nemam na pameti i ne spoznajem, ne uzimam u obzir cijelu gredu koja se kod mene ispriječila (7,3). Nije li to neka nosiva greda u mojoj životnoj zgradi ispala, nakrivila se, napukla, prepriječila se i prijeti da se sve uruši?

Važno je Gospodinu kako se obraćam bratu svomu, što mu predlažem i nudim (7,4). Gospodin ima toliko povjerenje u mene da mogu pravilno i dobro ukloniti brvno što mi se ispriječilo u očima mojim. Spasitelj želi da imam toliko bistro, oštro i precizno oko, toliko smirenu i sigurnu, toliko pažljivu i nježnu ruku, da mogu prići bratu sasvim blizu, pružiti ruku prema njegovu licu, doći sve do oka i s punom pažnjom izvaditi sitan trun koji smeta, bode, pecka i boli (7,5).



 

Jedan odgovor na “Sudac vječni, pravedni (Mt 7,1-5)”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.