Kategorije
Duhovnost

Svjedoci Uskrsloga

Na treću vazmenu nedjelju u godini B
Dj 3,13-15.17-19; 1 Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

Kratak odlomak pred sam kraj Evanđelja po Luki, koji slušamo u treću vazmenu nedjelju, razjašnjava zašto smo punih osam dana za Uskrs u Crkvi ponavljali: “danas”. Opis nas vraća na taj isti prvi dan u tjednu (Lk 24,1), zaustavlja nas na zbivanjima uvečer uskrsnoga dana.

Je li svrha i glavna poruka ovoga izvještaja zabilježena u zadnjoj rečenici koju Isus, uskrsli Učitelj, upućuje svojima, govoreći da su oni svjedoci (Lk 24,48)? Svjedoci su onoga što piše u Svetom pismu koje je zajednički sveti autoritet svemu Božjemu narodu (24,44). Svjedoci su životnome putu Božjega Pomazanika, Mesije, i svega što se s njim zbilo. Svjedoci su, dakako, ovoga burnog, čudesnoga susreta koji se na uskrsnu večer upravo odvija, ali i propovijedanja “u njegovo ime” koje dolazi, a početak mu je u Jeruzalemu (24,47).

Koliko je ova Kristova uskrsna pedagogija uspješna dokazuje ponajprije Petar u prvom čitanju iz Djela apostolskih. Gospodin je bio rekao: “Vi ste svjedoci” (Lk 24,48), sada Petar s uvjerenjem i iz iskustva proglašava: “Mi smo svjedoci!” (Dj 3,15). On, koji je živo obećavao da će Učitelju ostati vjeran do smrti, a onda ga se triput odrekao, može sada bez uvijanja izravno dvaput iznijeti optužbu: “Vi ste ga se odrekli” (Dj 3,13.14). On, koji je zajedno sa svim ostalima pobjegao i u strahu se zatvorio, sada vrlo precizno ističe kako je Pilat već dosudio da će pustiti Isusa (Dj 3,13), kako su tražili pomilovanje za ubojicu (Dj 3,14), a Isusa, sluge Božjega, odrekli su se. Ubili su ga, kaže. Šimun, kojemu se uskrsli Gospodin bio već prije ukazao (Lk 24,34), a uvečer istoga dana bio je također pozvan uvjeriti se da je to on, opipati njegovo tijelo, sada spremno svjedoči: “Bog ga je uskrisio” (Dj 3,15).

Onaj drugi, ljubljeni učenik, kojega slušamo u Prvoj Ivanovoj poslanici u drugome čitanju, jednako kao Petar prepoznaje da je Isus Pomazanik i da je Pravednik (1 Iv 2,1 usp. Dj 3,14.18). Na uskrsni dan uvečer Gospodin kao vrhunac svoje pouke iznosi obraćenje i oproštenje grijeha (Lk 24,47). Petar to doslovce ponavlja (Dj 3,19), a Ivan se još više zaustavlja na osnovnom problemu grijeha i ističe da je Isus Žrtva pomirnica (1 Iv 2,2). Isus je upozorio da to vrijedi za sve (Lk 24,47), a Ivan je dobro slušao pa ponavlja: “za sav svijet” (1 Iv 2,2).

U sažetomu odlomku iz Evanđelja po Luki, brojimo li važan uvodni uskrsni pozdrav Isusov, Gospodin se apostolima obraća čak pet puta. Pozdrav “Mir vama”, koji nam ­– sačuvan ovdje u prezentu – dočarava kako im Isus upravo sada govori (Lk 24,36b), poznajemo iz onog drugog Evanđelja po Ivanu, gdje je više puta zabilježen (Iv 20,19.21.26). Isus ih potom poziva da opipaju njegovo tijelo (Lk 24,38s), da mu daju nešto za jelo (41b), a potom ih upozorava na Bibliju – Riječ Božju (44), i napokon na cjelokupnu sudbinu Mesije, čemu su oni svjedoci (46-48). Ne čudimo se da pred nevjerojatnim događajem učenici ne progovaraju ni riječi. Zanijemili su. Samo se u srcu prikuplja sve više i više snažnih, neočekivanih, dubokih doživljaja.

Mučno pritisnuti predugačkom pandemijom nove bolesti, koja traje i traje, pandemijom glasina i nejasnoća s virusom i cjepivom, jako smo postali svjesni da živimo u tijelu, krhkom i smrtnom. Silno blago u zemljanim nam je posudama. Stoga još bolje shvaćamo kako je Isus, Sin Božji, u našem tijelu došao. S još većom žudnjom tražimo utjehu u njegovu uskrsnuću, koje je uskrsnuće u tijelu.

Nećemo pretjerati ako u ovom Evanđelju prepoznajemo i najvažniji biblijski odlomak o Kristovu uskrsnuću jer ističe i u središte stavlja Isusovu stvarnu, tjelesnu prisutnost. Nije riječ samo o duhovnoj razini, ili samo o nekom ukazanju koje se može vidjeti. Baš kako Ivan na početku svojega Evanđelja ustvrđuje da je Riječ tijelom postala, tako Luka na kraju svog Evanđelja predstavlja Isusovo tjelesno uskrsnuće. Isus je među njih stao (Lk 24,36). Nije to samo viđenje, nego opis kakav Biblija poznaje kad je primjerice Mojsije za drugoga boravka na gori stajao s Gospodinom koji se spustio (Izl 34,5), ili kad je Samuel kod četvrtoga poziva u svetištu doživio da je Gospodin, koji ga zove, došao i stao (1 Sam 3,10), ili pak kad Amos u proroštvu motri kako je Gospodin stao na zid (Am 7,7), odnosno na oltar u svetištu (Am 9,1). Božji Sin stvarno dolazi u naš svijet kakav poznajemo.

Sam Učitelj Isus upozorava na bitnu razliku: Duh nema meso i kosti (Lk 24,39). Uskrsli Isus ih ima. Pokazuje učenicima ruke i noge (24,40). Poziva ih da ga opipaju, upotrebljavajući onu posebnu riječ koja će se pojaviti još samo na poznatom početku Prve Ivanove poslanice. Ondje apostol podsjeća da su vlastitim rukama opipali (1 Iv 1,1), pa da o tome svjedoče. Kada uskrsli Isus od učenika traži nešto za jelo (Lk 24,41), potvrđuje pred njima, koji još ne mogu vjerovati, svoju ljudsku glad i dokazuje da ima ljudski organizam koji se hrani. Ali jednako tako upozorava na zajedničko blagovanje s njime, našim uskrslim Gospodinom, koje će nas u Crkvi kroz vjekove nositi. Ta zato idemo na misu!

Isus je među njima u tijelu, ali ipak jasno ističe novost kad kaže da je prije još bio s njima (Lk 24,44) i kad im poslije božanskom snagom otvara um (Lk 24,45). Kao i dosada Evanđelje u Isusovu životu ističe ono što Otac nebeski čini. Otac je dao učenicima u Emausu da prepoznaju Isusa (teol. pasiv Lk 24,35). Isusovo upozorenje da se treba ispuniti sve što je u Pismu napisano o njemu također znači da je to Očeva volja, da Otac tako hoće (24,44).

Evanđelje ističe razumljivu i normalnu nevjericu okupljenih, budući da pred njima trećega dana stoji živ čovjek koji je pred dva dana, eto prekjučer, kao pokojnik pokopan. Ta činjenica postaje izvor i središte kršćanske vjere, ishodište Novoga zavjeta. U tome je Kristova vlast – vrhovna, spasonosna, vječna! Uskrs učenicima još ne daje smirenje jer im je u duši uzavrela zbrka osjećaja i misli. Ako ih nabrojimo točno sedam, onda je to znani biblijski podsjetnik na puninu. Apostoli su zbunjeni, oni su prestrašeni (Lk 24,37), imaju dojam da vide duha. Tako svjedoči opis i zatim nastavlja nakon Isusovih riječi, ističući radost i čuđenje apostola (24,41). Između toga sam Gospodin uočava i spominje da su se prepali, primjećuje kako im se u srcu dižu misli (24,38). Pita ih o tome. A oni upravo zbog siline unutarnjeg doživljaja ne vjeruju. Čudesan susret, u kojemu oni ni riječi ne mogu progovoriti, pojačan je time što su im početkom dana njihove žene već govorile o tome da je Isus živ, ali oni nisu vjerovali (24,11).

Pedagogija učitelja Isusa ne da se zaustaviti njihovom blokiranošću. Ne kori ih, ne izruguje ih, ne odustaje od njih, ne pokreće dokazivanje kroz raspravu, nego ih kao dobri Učitelj dalje poučava, podsjeća ih na svoje prijašnje riječi i pouke. Vraća ih na zajednički posvećeni temelj izabranoga naroda, na Sveto pismo, na njihovu Bibliju, koju vrlo precizno opisuje s tri njezina dijela: Zakon, Proroci i Spisi (Lk 24,44). Danas je poznajemo kao Hebrejsku Bibliju, najopsežniji dio koji s 39 knjiga nosi cjelinu Staroga zavjeta.

Sada, kada ga uživo susreću s njegovim tijelom i kostima, s njegovim rukama i nogama, spremni su primiti duhovni, intelektualni dar. Kao što je na putu u Emaus dvojici učenika otvarao Pisma s obzirom na sve što ima o njemu (Lk 24,31), kao što su se njima poslije, kad je razlomio kruh, oči otvorile (24,32), tako im sada otvara pamet za razumijevanje Pisma (24,45). Dar je uskrsloga Krista da umom možemo ući u smisao Svetoga pisma.

Kao što je nekoć na početku uspješno i snažno upozorio “pisano je”, i to je bilo dosta da pobjedi napast napasnika, tako sada pred učenicima ističe bit kojim putem Mesija ide. To je put patnje i ustajanja od mrtvih (Lk 24,46). Po toj žrtvi njegovo Ime postaje nositelj obraćenja i donosi oproštenje grijeha.

16. 4. 2021.

Niko Bilić, SJ



 

Jedan odgovor na “Svjedoci Uskrsloga”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.