Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Marija Magdalena i njezin uskrsli Učitelj (Iv 20,11-18)

uz #današnjeEvanđelje (utorak u uskrsnoj osmini)

Antonio da Corregio, Noli me tangere (1523.)

Koja je tajna Magdalenina srca? Ona plače (κλαίω Iv 20,11), plače od ljubavi bolna, razočaranjem probodena, shrvana. Plačući, saginje se (παρακύπτω 20,11) u grob Isusov, kako se ono bio sagnuo ljubljeni učenik kad je prvi došao na grob, ali nije ušao (παρακύπτω 20,5). Za njen plač pitaju glasnici Božji (κλαίω Iv 20,13), jedan kod grobnoga uzglavlja, drugi kod nogu. Za Magdalenin plač pita sam Gospodin dok ona još ni ne zna s kim razgovara (κλαίω Iv 20,15). Nije li zbog toga plača Crkva od davnina gledala u Magdaleni veliku pokornicu, obraćenicu? Magdalena na grobu plače, kao što je Isus vrućom ljudskom suzom zaplakao nad grobom prijatelja Lazara (δακρύω Iv 11,35). U Magdaleninu plaču naš je plač zbog nevolje i križa koje nas ni na Kristov Uskrs ne napuštaju.

I anđeli, i Isus u Magdaleni vide ženu (γυνή, vokativ Iv 20,13.15) – onu koju je sa svim njezinim dostojanstvom Bog od početka stvorio i blagoslovio, tako da Božja slika bude potpuna (Post 1,27; 5,2). Milo žensko lice prirodne ljepote, pod koprenom od suza, usnice natopljene plačem, iznose spremno što joj je na srcu. Magdalena govori anđelima u bjelini (Iv 20,13), govori Isusu (20,15.16). Poslije će s novim licem govoriti apostolima (20,18) preuzimljući na sebe istu ulogu koju imaju Božji glasnici (ἀγγέλλω Iv 20,12.18). Riječima proroka Izaije iz svetoga Hrama navijestit će im tako teško pojmljivo čudo: da je vidjela Gospodina (usp. Iz 6,1). A sada već, za mrtvo tijelo koje je bilo ležalo u grobu, ona drhtajem ženske duše, u čežnji utopljene, veli: “To je moj Gospodin!” (Iv 20,13). Uzeli su ga, uklonili (αἴρω Iv 20,2.13), baš kao što su složno u bijesu divljački bili urlali: “Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15), kao što je kamen uklonjen i grob oskvrnut (αἴρω 20,1). Uzeli su ga, kao što ga je ona u svojoj žarkoj ljubavi, sama vlastitim snagama spremna uzeti: “Samo reci gdje je, ja ću ga uzeti” (αἴρω Iv 20,15).

Magdalena je žena koja promatra, u kontemplaciji je najprije pred anđelima (θεωρέω Iv 20,12), pa zatim pred Isusom (θεωρέω 20,14). Ali to nije dosta. Ona se muči sa svojim neznanjem. Prvo ne zna gdje je Isusovo tijelo (οὐκ οἶδα Iv 20,13), poslije ne zna da je živi Isus pred njom (οὐκ οἶδα Iv 20,14). Nije dosta da je Krist uskrsnuo, nije dosta da se dogodio taj tektonski preokret u stvorenom svemiru, taj kvantni skok u povijesti spasenja, koji znači definitivnu pobjedu nad grijehom i smrću. Nije dosta prazan grob, nije dosta ni da Isus živ stoji pred tobom, ako ti pogrešno tumačiš tko je to.

Gospodin joj pristupa poštujući sa zanimanjem svu dubinu njezina ljudskog, životnoga traženja. Ne pita samo o suzama kao anđeli, nego, evo, i pred kraj evanđelja, kao uskrsli Učitelj pita: “Koga tražiš?” (Iv 20,15) baš kao što je od početka dvojicu učenika pitao: “Što tražite?” (Iv 1,38). Tamo se “traženje” pojavilo prvi put u Ivanovu evanđelju, a ovdje trideset i četvrti, posljednji put.

Tek kad Magdalena shvati da je ona prepoznata, da on nju dobro zna i da nije vrtlar, kad potvrdi njezino vlastito “ja”, izgovarajući njezino ime: “Marijo!” (Iv 20,16), dolazi silna novost. Isus priznaje i prihvaća nju kao osobu – njezinu dušu – slično kako je to u početku učinio kad ju je od sedmerostrukih đavolskih okova oslobodio (Mk 16,9; Lk 8,2). U tom času za Mariju Magdalenu počinje Uskrs. Gromovit, prebogat, nezaustavljiv slap radosti prelijeva se u odan zaziv na svetom jeziku Pisma: To si ti! Učitelj si života! Moj si! (usp. Iv 20,16).

Ali ni tada joj Gospodin još ne dopušta da utone u sladak zagrljaj i ugodan predah za kojim duša čezne, nego joj daje novu misiju (Iv 20,17). Treba krenuti, treba ići. Gospodin je šalje k svojim učenicima koje, jednako kako to bilježi i Matejevo evanđelje, u svojoj divovskoj, božanskoj sućuti i privrženosti promatra kao svoju braću (ἀδελφοί μου Iv 20,17; Mt 28,10), premda su ga napustili, razbježavši se u strahu za vlastiti život. Unatoč obećanju, iznevjerili su ga (usp. “svi su tako govorili” Mk 14,31; “tako rekoše i svi učenici” Mt 26,35). Isus upotrebljava rječnik obitelji kad govori o braći i triput o Ocu (3x πατήρ Iv 20,17). “To su moja braća”, ustvrđuje Gospodin, kako je davno Josip Egipatski u slici najavio (“Ja sam vaš brat” Post 45,4).

U razgovoru s Magdalenom Isus pokazuje kako ona nije samo prva osoba kojoj se objavljuje poslije svojega uskrsnuća (Mk 16,9). Nakon što je učenicima tri puta ustrajno bio najavljivao i muku i križ i uskrsnuće (usp. Mt 16,21; 17,22s; 20,17-19), sada Mariji jasno govori o slavnom dovršetku i smirenju svega svojega ljudskog života. Uzići će k Ocu (ἀναβαίνω Iv 20,17). Govori joj o svom uzašašću i traži da o tome izvijesti učenike. Što je u biblijskim prapočecima Bog najavio kad je Henoka uzeo (Post 5,24), što je slavni prizor s prorokom Ilijom navijestio, kad su ga ognjena kola i ognjeni konji ponijeli u nebo (2 Kr 2,11), evo sada će se ispuniti. Uzašašće je u Ivanovu evanđelju Isus nagovijestio Nikodemu (“Nitko nije uzašao na nebo, doli onaj koji siđe s neba” Iv 3,13) i mnoštvu koje je čudesno nahranio (“Sin Čovječji uzlazi onamo gdje je prije bio” Iv 6,62).

Pri tome Učitelj Isus rabi isti opis koji vrijedi za časni običaj hodočašća u sveti grad (ἀναβαίνω Iv 11,55; 12,20). “Uzlazim k Ocu”, veli, kao što je uzlazio u Jeruzalem (ἀναβαίνω Iv 2,13; 5,1; 7,10). Još je važnije što time pogađa drevni, ustaljeni biblijski opis za prinošenje žrtve paljenice (hebr. עלה). Tumači Isus tako da njegova žrtva na križu uključuje ne samo uskrsnuće, u kojemu je on po riječima Pavla apostola prvina usnulih – prvi prinos od svih pokojnih (1 Kor 15,20.23), nego žrtva ima svoju krunu i sveti dovršetak u uzašašću k Ocu.

Riječi, koje Isus Mariji Magdaleni priopćuje, svojevrstan su vrhunac i uopće glavna poruka svega Evanđelja. Bog, Isusov Otac, naš je Otac, jer nas Isus prima kao braću (Iv 20,17). Zbog Isusa znamo da je Bog Otac. Nije nepoznati tuđinac ni ljuti neprijatelj, progonitelj koji jedva čeka da nas osudi; nije lik iz djetinje mašte, ni plod mudrovanja, ni protivnik kojeg uporno treba svladavati i uklanjati. Sam proslavljeni Gospodin vjerni je svjedok koji nepokolebljivo proglašava: “Otac moj i Otac vaš, Bog moj i Bog vaš” (Iv 20,17).

Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.