5. korizmena nedjelja u godini B
“Proslavio sam i opet ću proslaviti.” (Iv 12,28) – odjekuje snažno božanski glas nebeskoga Oca kad odgovara na molitvu Sina.
Davno je na Sinaju, trećega dana (Izl 19,16), pred okupljenim narodom, izbavljenim iz Kuće ropstva, gromoglasno zazvonilo svemirskom snagom svih deset zapovijedi (Izl 20,2-17). Tolika bijaše silovitost da su tražili Mojsija neka im Bog više izravno ne govori, nego neka Mojsije bude posrednik, glasonoša (20,19).
Kod Isusova krštenja na rijeci Jordanu, simfonija utjehe slila se u proglas Sinu: “Ti si moj, ti si ljubljeni, moja milina!” (usp. Mk 1,11). To bijaše upućeno osobno Isusu kao potvrda, koja se u mističnom doživljaju spušta u najsvetije dubine duše. Kod Preobraženja pak (Mk 9,7) Otac s neba iz tajanstvenoga, svjetlom ispunjenog oblaka, daje odgovor Petru na njegov prijedlog i trojici izabranih, kojima je bilo lijepo, objavljuje i iznova potvrđuje da je Isus Sin, ljubljeni, milina Očeva. Njega treba slušati.
U ovom evanđelju Iv 12,20-33 čitamo o silnoj objavi pred cijelim mnoštvom naroda. Svi zamjećuju i pitaju se: “Je li to grom? Je li to anđeo koji govori Isusu?” (Iv 12,29). A Otac nebeski ističe još jednom, kao i toliko puta u biblijskoj povijesti, vječni kabod – Slavu Gospodnju, važnost Božju, težinu koju u sebi ima Riječ Boga živoga. Isus sâm govori o uzdignuću, uzvišenju koje će Otac izvesti (“kad budem uzdignut”, ὑψόω teol. pasiv Iv 12,32). Već je Nikodemu, izraelskom učitelju, rekao kako “ima biti podignut, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14).
Isus objašnjava kako donijeti plod, kako postići velik rod (Iv 12,24). Potvrđuje tako i tumači vrijednost pra-zapovijedi s početka, koja je dana čovjeku kao blagoslov netom je stvoren: “Budite plodni! Donosite rod!” (Post 1,28). Učitelj poučava kako mogu sačuvati dušu (ψυχή Iv 12,25.27), kako ne upropastiti (ἀπόλλυμι Iv 12,25) samoga sebe. Na početku Bog je povjerio čovjeku da čuva vrt Gospodnji (Post 2,15). Sada Isus otkriva kako sačuvati samoga sebe za život koji traje, koji je stalan i postojan (ζωή αἰώνιος Iv 12,25).
Ovaj poznati evanđeoski odlomak započinje izvještajem kako vjernici grčkog jezika hodočaste (ἀναβαίνω “uzlaziti”) u sveti grad pokloniti se Bogu (προσκυνέω Iv 12,20). Izvrsna im je metoda jer ih pritom vuče želja da vide Isusa. Pogađaju u središte kršćanske vjere! Ovi hodočasnici dolaze iz onoga velikoga dijela Božjega naroda koji je u povijesti ponajprije asirski, a potom babilonski zavojevač prognao i razasuo diljem helenističkoga svijeta. Sada, evo, počinje veliko okupljanje o kojemu prorok piše: “Sabrat ću vas iz svih naroda” (Ez 11,17).
Ovi se Grci najbolje snalaze. Ta kome će, nego Filipu i Andriji, koji obojica nose imena iz grčke kulture – ime kralja, i ime koje označava muževnost, srčanost!? Osim toga za onoga tko želi do Isusa, Filip je pravi čovjek jer prvi u Ivanovu evanđelju proglašava da su našli očekivanoga – koga Mojsije i svi proroci najavljuju (Iv 1,45). Filip je pravi čovjek za onoga tko želi vidjeti Isusa jer je prijatelju Natanaelu rekao: “Dođi i vidi!” (Iv 1,46) Filip je pravi čovjek jer on će u odsudnom času Posljednje večere Isusa tražiti: “Pokaži nam Oca!” (Iv 14,8). A Andrija? Andrija je brat apostolskome prvaku Petru i Andrija prvi, odmah na početku, za Isusa kaže da je Mesija (Iv 1,41).
Učitelj Isus daje odgovor (usp. Iv 12,23) Andriji i Petru, daje odgovor hodočasnicima Grcima. Daje odgovor koji će napokon, glasom s neba, vrijediti za cijelo mnoštvo, za sve hodočasnike (Iv 12,28). Isus im kaže da dolaze u pravi čas. Čas je da bude proslavljen Isus, vječni Božji Sin, koji postade ljudski potomak (ὁ υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου “Sin Čovječji”), pravi čovjek. Otac će ga proslaviti (δοξάζω “proslaviti” teol. pasiv 12,23).
Mi u našemu svijetu izguravamo smrt iz našega života. Naš starac, starica neće umrijeti kod nas doma. Djecu uklanjamo od umirućega i od pokojnika da ih čuvamo od traumatičnosti. Pokojnikovo tijelo odmah se odnosi u mrtvačnicu. Ondje se sućutno molimo pred zatvorenim lijesom i ne vidimo lice pokojnika. A ako je nova zaraza u pitanju lijes je odmah zavaren!
Gospodin Isus, kad govori o proslavi, otvoreno gleda na smrt i izravno govori o umiranju (3x ἀποθνῄσκω “umrijeti” Iv 12,24.33; θάνατος “smrt” 12,33). Neka vide Andrija i Filip, neka vide Grci i svi okupljeni, neka vide vječnu dušu Božjega Sina, svu ispunjenu božanskom ljubavlju, kako se trese od toliko ljudskoga drhtanja i straha (“Duša mi je potresena” Iv 12,27). I sada, orijentir Isusova života jest Božja slava (“Oče, proslavi ime svoje ” 12,28) .
Još u Kani Galilejskoj Isus je rekao majci da njegov čas nije došao (Iv 2,4). A sada višestruko proglašava da je čas tu (3x ἡ ὥρα 12,23.27, 3x νῦν Iv 12,27.31). Došao je čas od kojega se nama ledi krv u žilama, u dnu srca taloži nam se nemoć i bijes zbog nepravde i mučenja, zbog izdaje i zločina, bičeva i trnja, zbog koplja koje probada dobrostivo srce. A Isus u tome gleda proslavu (δοξάζω Iv 12,23) i uzdignuće (ὑψόω 32). Razjašnjava logikom koju od malih nogu razumijemo: Sjeme je bačeno u zemlju, sjeme umire (12,24)!
Isus se odriče zaljubljenosti u svoj ljudski ego, ostavlja naravnu slijepljenost s biološkim životom koliko god on bio čudesan i vrijedan. “Ljubav je tvoja bolja od života”, kaže psalam (Ps 63,4). Time se ne umanjuje vrijednost našemu životu, nego se ukazuje na ono što na ljestvici stoji iznad, i još više vrijedi. Isus daje tijelo i krv. Sve bogatstvo svoje osobe, svojega ljubavlju natopljenoga života, položit će za svoje prijatelje (usp. “Pastir dobri život svoj polaže” Iv 10,11; “Nema veće ljubavi od ove: položiti svoj život” Iv 15,13).
Kad govori o služenju, sveti Učitelj to veže s počašću. Opisuje počast koju Otac nebeski daje, poštovanje koje Bog iskazuje (Iv 12,26). On te cijeni. Ako hoćeš biti u Isusovoj službi, ako hoćeš biti njegov đakon – poslužitelj, neće te on s visokoga, najvišega prijestolja, tlačiti i zlostavljati, baciti u neku nižu klasu daleko ispod. Ako hoćeš služiti mi, mojim stopama hodaj, živi kao ja (usp. Iv 12,26)! Prima te da budeš s njim. Tvoj križ, njegov je križ!Njegov Uskrs, tvoja je proslava!
Došao je čas – čas strahovite mučeničke smrti, ali Isus tumači da će biti “uzdignut sa zemlje” i da će nas “sve privući k sebi” (Iv 12,32). I zaista, ne prestaje privlačiti nas uzdignut na sveti križ kojim je svijet otkupio, uzdignut iz groba, uzdignut u nebeske visine gdje zauvijek sjedi s desne Ocu.
Otac s neba odgovara potvrdno. Sinko, “proslavio sam” (Iv 12,28) svoje ime biblijskih sedam puta, što je znak punine: kad si spasio svadbu mladencima u Kani Galilejskoj (Iv 2), kad si kraljevskomu službeniku izliječio slugu (Iv 4), kad si ozdravio uzetoga (Iv 5), nahranio cijelo mnoštvo (Iv 6,1-15), kad si hodio po moru (Iv 6,16-26), podario vid slijepcu od rođenja (Iv 9), kad si mrtvoga prijatelja Lazara ponovno dozvao u život (Iv 11). Otac najavljuje: opet ću proslaviti (Iv 12,28), kad te slavno podignem (usp. Iv 12,32) iz groba jer ti si prvina, sveta žrtva, prvi prinos od svih usnulih (1 Kor 15,20); kada te slavno uzdignem k sebi u nebeske visine (Mk 16,19; Lk 24,51).
Došao je čas! Čovječe, sada se na oltaru ostvaruje Božji sud tvojemu svijetu (Iv 12,31), sud u Tijelu i Krvi Kristovoj, sud pravedan, sud milosrdan, koji ljudsku korizmu čini plodnom! Sada će Otac nebeski izbaciti prvaka, vladara ovoga svijeta (ἄρχων Iv 12,31), zato da dođe Kralj srca moga, vječni Sin koji će proglasiti: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Otac mu je daje – onu pravu, duhovnu vlast koja ostaje.
22. 3. 2021.
Niko Bilić, SJ
