Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kristova baština

2. nedjelja po Božiću: Sir 24,1-2.8-12; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

U početcima nove godine korisno je, smiruje i pruža usmjerenje pokloniti se s poštovanjem Presvetom Imenu našega Spasitelja Isusa Krista, Božjega Sina. Daje uporište proslaviti vječnu Božju Riječ koja je tijelom postala (usp. Iv 1,14). Ali u radosnu slavlju, vedroj opuštenosti drukčije je raspoloženje. Kad smo u potištenosti i tjeskobnoj brizi od stalnih potresa i bolesti koja traje, kad nas muči neizvjesnost, teški osjećaji straha, i nemamo čvrsto tlo pod nogama, to je čas u kojemu daleko više postavljamo osnovna ljudska pitanja: odakle sve dolazi, otkuda svijet, koji je smisao, čemu naš život?

Na drugu božićnu nedjelju imamo izvrsnu priliku pogledati opet, dubinski, s velikom željom, koji odgovor nam nudi Sveto Pismo. Bog stvara svijet gledajući na svoga voljenoga Sina, miljenika, koji je u njegovu očinskom krilu (Iv 1,18). On je njegova Riječ, jedini Sin Očev. Po njemu Bog stvara. Sve. Tako piše na početku Ivanova evanđelja (Iv 1,2). U Kristu smo duhovno blagoslovljeni, tumači Poslanica Efežanima (Ef 1,3).

Kad Stvoritelj najprije govori: “Neka bude svjetlo!” (Post 1,3), onda gleda na Sina koji je vječno Svjetlo od Svjetla (Iv 1,5.9). Po njegovoj božanskoj Osobi stvara naše sunce i sve svijetleće zvijezde u nepreglednim prostranstvima poznatog i nepoznatog svemira. Sam će Isus kao Učitelj proglasiti: “Ja sam svjetlost” (Iv 8,12). A Evanđelist već na početku tumači kako je on život i to život koji svima nama ljudima služi kao svjetlo (Iv 1,4). Gdje je Isus, tama svijeta je pobijeđena. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka (Iv 1,9) neka nam prosvijetli oči srca (Ef 1,18)! Tako ćemo upoznati onu nadu koju smo primili kad nas je Isus pozvao da budemo njegovi (usp. Ef 1,18).

Apostolska poslanica ide takoreći još dalje unatrag, prije postanka svijeta, i ustanovljuje kako je vječni dobri Otac već tada mislio na nas (Ef 1,4). Imao me je na umu, stalo mu je do mene! Unaprijed je u Isusovu imenu, u njegovu Srcu, odredio da budemo posinci, da će nas posiniti i primiti kao svoje kćeri i sinove (Ef 1,5). Tako je htio. Nas je sebi izabrao (Ef 1,4). Zato Ivanovo evanđelje piše da smo rođeni od Boga (Iv 1,13). Ako primamo Isusa kao svojega, on nam daje vlast – onu najveću, najvrijedniju i u sebi najpoželjniju vlast – da budemo Božja djeca (Iv 1,12). Poslanica svjedoči: Otac nas miluje, podragao nas je (Ef 1,6). Jednom, pa opet. Milost na milost, piše Evanđelje (Iv 1,16).

Stari zavjet obilježen je Mojsijevim Zakonom (usp. Iv 1,17) koji je prvo stvorenje, stvorena Mudrost (usp. Sir 24,9). Već ona ustanovljuje i drži zajednicu. Zahvaljujući njoj mi smo jedna obitelj na okupu. Čusmo u prvom čitanju: mudrost je usred puka (Sir 24,1), u zboru Svevišnjega, posred svojega naroda, u punom zboru svetih, u mnoštvu izabranika, među blagoslovljenima (24,2). Sama progovara i svjedoči da je ukorijenjena u slavnom narodu, boravi u punom zboru svetih (24,12). Mudrost, darovana kao prvi dar Božjemu narodu, nije mudrost osamljenih pustinjaka prepuštenih sebi, individualističkih egoista, umišljenih usamljenika koji računaju samo na sebe, nego je mudrost zajedništva, kakvo smo ovih dana u teškoj nevolji uživo iskusili. Gdje je Božji Zakon, tu za sve nas ima mjesta, svi mi postajemo jedna zajednica Božjih ljudi koja se oslanja na Boga i život gradi na Bogu.

A sve to moguće je zato što Isus nije ostao samo vječna Riječ Stvarateljica u božanskim visinama početaka, nego je došao u ovaj svijet koji je po njemu postao (Iv 1,9). Milost i istina došle su k nama (Iv 1,17). Sišao je u tamu betlehemske noći i nije dao da ga obuzme (usp. Iv 1,5). Došao je na svijet makar ga do danas tako često ne prepoznajemo (Iv 1,10). Njegovi smo, naš je, k nama dolazi, ali mi ga odbijamo (usp. Iv 1,11). Ostavljamo ga vani, izbacujemo ga.

Molimo danas da nam Bog daruje Duha mudrosti i objave jer tako ćemo ga spoznati (Ef 1,17). Isus je baština koju Otac nebeski nama zauvijek dariva (usp. Ef 1,18). Riječ koja je tijelom postala, uzela je na sebe ovo naše smrtno, propadljivo i raspadljivo tijelo od praha zemaljskoga da u njemu živi – to je baština Kristova u kojoj imamo bogatu slavu (Ef 1,18), slavu Očeva jedinorođenca (Iv 1,14) koju možemo s pastirima promatrati već u jaslicama, dok je anđeli proglašavaju na nebeskim visinama (usp. Lk 2,14).

Baština – to je njegov šator među nama (usp. Iv 1,14) – šator privremen, stan rukotvoren, koji u naše dane u potresima jako dobro poznajemo. Božanska Riječ, Život sam, vječno Svjetlo, punina milosti i istine nastanila se, evo ovdje, u kruhu koji nam se daje da od njega primamo, imamo udjela u njemu (usp. Iv 1,16), da ga blagujemo, da se nahranimo.

3. 1. 2021.

Niko Bilić, SJ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.