Uz #današnjeEvanđelje, 9. siječnja: Mk 6,45-52
Brzo nas tjeraš od sebe, šalješ nas na onu stranu (πέραν Mk 6,45). Otpustit ćeš ljude, kao što smo mi na početku predložili (ἀπολύω Mk 6,36.45), ali nahranjene i spremne za povratak kući.
Mrak je pao, večernja tišina. Ti si tamo, sâm (μόνος Mk 6,47); mi ovdje, daleko. Ti si u gori, moliš se, a mi posred svojega mora veslamo, veslamo, mučimo se (βασανιζόμενοι 6,48). Ne ide uz vjetar. Ovaj put nisi s nama kao onda, nakon pouka o kraljevstvu Božjem (4,36), ali vidiš da smo na mukama (ὁράω 6,48).
O posljednjoj noćnoj straži prije nego će sunce izići, u sasvim gluho doba, ti dolaziš. Davno je narod po suhu prešao posred mora (Izl 14) i preko rijeke (Jš 3), sada ti po moru hodiš (ἐπὶ τῆς θαλάσσης Mk 6,48.49). Hoćeš nas proći? Je li to odgojni potez, kao kad ćeš pred Emausom htjeti produžiti (Lk 24,28)?
Svi te možemo vidjeti, ali od straha smo uzdrmani jer mislimo da si priviđenje (φάντασμα Mk 6,49), da ne postojiš, da si umišljamo, da te nema. Zdvojni krik (ἀνακράζω 6,49) dokazuje našu dubinsku ljudsku krizu.
Reci nam odmah svoju božansku riječ smirenja! Objavi nam samoga sebe! Spasitelju, ti jesi!
Vihor će stati, a mi ćemo biti potpuno izvan sebe (ἐξίσταμαι Mk 6,51). Jer nam još nije jasno ni kako si i zašto umnožio kruhove; jer nam je srce porozno, kruto i ukočeno (πορόω 6,52). Tako se lako slomi, tako lake stane. Ali važno je da si ti došao k nama (6,51)! U našoj si lađi. Tvoje Srce kuca na našoj strani.
9. 1. 2021.
