Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Molitva s izliječenim gubavcem, Samarijancem

u Lk 17,11-19

Evo me pred tobom, Učitelju sveti, pa makar ostajem sam. Klanjam se, licem do zemlje (Lk 17,16) – u svojem tijelu, sa svim svojim osjećajima, sa svojom pameću i htijenjem. Zar nisam ja tuđinac (ἀλλογενής 17,18) i pridošlica na ovoj zemlji?

A ti si mi podario ovaj čudesan čas: dobivam zdravlje na dar (ἰάομαι teol. pasiv 17,15). Otac je na djelu u meni. Čisti (2x καθαρίζω teol. pasiv 17,14.17 usp. Iv 15,2). Daje mi čistoću za kojom žudim, jer je sloboda od nečistih duhova.

I ja vidim (ὁράω Lk 17,15) svoje izlječenje. To je ključ. Zato se vraćam. Zato glasno kličem i slavim Boga. Zato ti zahvaljujem (εὐχαριστῶ 17,16) kao što živa Crkva vjekovno čini u Euharistiji.

Nisi učinio nikakav znak ni posebno djelo. Samo si nam rekao da ispunimo sveti propis Zakona (17,14 usp. Lev 13,2). Poslao si nas onamo kamo ti sam ideš, u sveti grad Jeruzalem (Lk 17,11), u kojem će se zbiti tvoj Izlazak (9,31) i tvoja Pasha (22,15).

Na početku držali smo odstojanje, ostali na propisanoj distanci (πόρροθεν 17,12). Digli smo glas i vapili kao što narod Božji do danas vapi: “eleison!” – smiluj se (ἐλέησον 17,13). Bilo nas je deset (17,12.17), a ti znaš da desetorica predstavljaju cijelu zajednicu pred Bogom, jer svi smo pogođeni teškom bolešću, zagađeni nečistoćom, koja nas odvaja, koja nas zbunjuje i plaši. Zato molimo: Smiluj nam se!

12. 12. 2020.

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.