Kategorije
Duhovnost

Božić sv. Josipa

Došao nam je Božić u godini sv. Josipa koju je na Bezgrješno Začeće proglasio papa Franjo. Još jednom dobivamo milu priliku ući u promatranje i potražiti, ubrati plod za sebe. Želim li poslušati sv. Ignacija, velikoga učitelja duhovnosti, pristupit ću kao nevrijedan, malen rob onoj skrivenoj pećini i priručnom kućerku s jaslicama, koji je toliko u pozadini da ga evanđelje ni ne spominje.

Uđimo ovaj put u srce i dušu sv. Josipa i prisjetimo se kakav je Božić za njega. Božić sv. Josipa jest muški Božić. Josip je tesar, Josip je putnik. Ruke su mu učvršćene i oplemenjene od stalnoga dodira s drvom. Ide u Betlehem, ide u Jeruzalem prikazati prvorođenca u Hramu, bježi u Egipat i vraća se odande, svake godine za Pashu iz galilejskoga Nazareta hodočasti u Jeruzalem.

Još nedavno Josip, pravedan muž, toliko je bio na mukama, u zabuni i tjeskobi pred Djevicom, pred Ženom koja je u blagoslovljenu stanju, čeka dijete. Treba je uzeti k sebi, primiti je u svoju blizinu, kao svoju. A on je u svojoj muci kani otpustiti, ostaviti samu, i to kriomice kao što će kriomice Herod od mudraca doznati kada je zvijezda izišla. A sve zato da je ne izloži, da je sačuva. Toliko ga muče dvojbe i naumi koje kuje da anđeo Gospodnji mora intervenirati.

Sv. Josip je muškarac s muškim srcem, ali toliko je pažljiv na svoj unutarnji život da poput praoca Jakova u početku Biblije prepoznaje Božju poruku koju prima u snu. I bit će tako još tri puta: kad treba, baš poput Jakova u davnini, s obitelji poći u Egipat da se ondje sklone, i kad se treba vratiti, i kad valja poći u Nazaret umjesto da ostanu u Judeji. Kao i njegova zaručnica Marija, Josip je čovjek sposoban razumjeti jezik kojim govori anđeo. Josip je Sin Davidov prema anđelovim riječima. On će, dakle, dati – da tako kažemo – prezime svome posinku Isusu.

Očito je djelovalo anđelovo ohrabrenje: “Ne boj se!” jer, evo, Josip je uzeo k sebi Mariju, ženu svoju. S njom je. Kao muškarac zasigurno vodi putovanje u posljednjim danima njezine trudnoće. Josip je muž kojemu srce do vrha ispunja spoznaja kako će mu, evo, žena roditi, dobit će prvo dijete. S kakvim će osjećajem slušati riječi starca Šimuna o djetetu i o majci koju čeka mač boli? Zasigurno je želi zaštititi. Bit će uz Mariju i onda kad budu u boli tražili svoje dijete sve do trećega dana i kada se ondje, u istom Hramu nakon dvanaest godina, ne budu razumjeli tko je otac o kojem govore.

Josip je čovjek koji se mora pokoriti zahtjevu administracije i otići na popis. Prvi je za Kvirinija pa nesnalaženje vlada, gužva i stres još su veći. Josip je muž koji živi u narodu pod stranom vlašću. Iz dalekoga središta u Rimu od cara dolaze propisi i naredbe. Živi u narodu koji je još uvijek podijeljen. Galilejci su ondje gdje je nekad bilo Sjeverno kraljevstvo, kamo su doseljeni ljudi raznih naroda, kultura i religija. A njegovo podrijetlo je u Judeji do koje treba prijeći Samariju.

Zrelo, muško čuvstvo ispunja ga kad treba naći put, kad treba potražiti smještaj. Nije li on glavna snaga i oslonac za Mariju kad nema mjesta za njih u Betlehemu? Pronalazi privremeno sklonište, valja se pobrinuti za zaštitu, ležaj, hranu; dijete treba umiti, umotati, osigurati toplinu. Božanski Spasitelj koji dolazi nije neki moćan državnik s autoritetom, nije vojskovođa s velikom silom, ni znanstvenik koji je pronašao rješenje, nije stručnjak na kojega se s povjerenjem možeš u svemu osloniti. Spasitelj svijeta dolazi kao maleno ljudsko novorođenče, djetešce za koje se valja dvadesetičetiri sata usred oskudice s velikom ljubavi i skrbi brinuti. Sve mu je potrebno. Josip je od početka oslobođen lažnoga mesijanizma, jer ga je anđeo poučio: Isus dolazi spasiti narod od grijeha, ne od rimske vlasti, ne od farizejskoga kvasca, niti od križa koji treba danomice uzimati.

Gospodine, Josipu, mužu pravednom dao si iz prve ruke znati da jaslice nisu lijepe. To su životinjske jasle u životinjskoj štali koje upozoravaju na betlehemsku noć, mračnu i hladnu od naših ljudskih srdaca koja za njih nemaju mjesta. Dolazi koga iščekujemo, ali mi ga ne dočekujemo. Tako nam, Gospodine, otkrivaš veličinu Josipovu. On dočekuje Spasitelja. Pronalazi i pripravlja sklonište, koje je vjerojatno posve nalik onome kakvo imaju pastiri. Živjeli su na otvorenom, napolju, očito u blizini.

Gospodine, Josipu daješ da svjedoči kako pastiri kao prvi štovatelji dolaze i prepoznaju znak. Sluša Josip čudesne riječi koje im je možda isti tvoj glasnik, anđeo Gospodnji, donio. Čuli su da je to Spasitelj, da je to Gospodin, koji se danas rodio. Daleko prije Petra oni znaju da je to Pomazanik-Mesija. To je evanđelje koje si im ti objavio. Dolazak anđela nije bio bez straha za njih, i to velikoga, ali im anđeo jednako veliku radost objavljuje.

Josip je muž koji nije upoznao svoju ženu sve dok nije rodila Sina. Sada on zna tko je ona: Majka Kristova, Majka Gospodinova, Majka Boga našega koji dolazi.

Dobri Oče nebeski, Josipu daješ da prvi osjeća živi plod Kristova dolaska na svijet: Kad je Isus tu, onda mogu pravo prepoznati i prihvatiti svoga bližnjega. Onda mogu prepoznati tu osnovnu tajnu da se ljubav Božja utjelovila u ovaj naš svagdašnji mali život kojemu je toliko toga potrebno, koji je tako krhak. Tvoja božanska ljubav postala je ljudska ljubav. Tako da tvoj Sin, vječni Učitelj naš, jednom mogne reći: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!” “Što ste najmanjemu učinili, meni ste učinili!”

25. 12. 2020.

Niko Bilić, SJ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.