liturgijska godina A: Dj 2,42-47; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31
U naše “online-doba”, za života na daljinu osobito smo radosni i Bogu zahvalni na svim medijima koji nastavljaju ispunjavati svrhu Ivanova evanđelja: da čitatelji vjeruju i da vjerujući imaju život u Isusu, iščekivanom Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Zato je vrijedilo popisati bar neka od znamenja koja je učinio (usp. 20,30). S istom svrhom sveti Luka opisuje u Djelima apostolskim one koji su prvi “prigrlili vjeru” (Dj 2,44) jer sada, gle, apostoli “čine znamenja” (2,43). Tako je i s Petrovim glasom koji sveto odjekuje u Poslanici, govoreći da nas “po vjeri čuva Božja snaga” (1 Pt 1,5).
Svećenik, Kristovom vlašću koju po Crkvi prima, lako će nas poučiti: kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pamet od ranoga jutra, o tome odlučujemo mi po svojoj slobodnoj volji. Zato je pravi čas da priznamo punu vrijednost koju imaju primjerice Glas Koncila i Kršćanska sadašnjost, Verbum i Bitno.net, Narod.hr i Hrvatska katolička mreža, Radio Marija i Laudato TV – obiteljska televizija, sve ono dobro i konstruktivno na HRT i na komercijalnim TV-postajama… Više ne moramo kukati kako su nam mediji loši. Jest, sami odlučujemo koliko ćemo pozornosti podariti živoj Božjoj riječi, što će nama kao najvažnije stajati pred očima.
Kako smo izdali Isusa
Po svemu svijetu omiljena Nedjelja Božjega milosrđa ove nam je godine došla svega nekoliko dana nakon rođendana Pape u miru, Benedikta XVI. Odmah nam je u svijest dozvala njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. Znamo koliko je sveti Papa, koji je Bijelu nedjelju – Mali Uskrs ustanovio kao Nedjelju Milosrđa, učinio za Hrvatsku pa sada, kad smo o Uskrsu 2020. godine na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, radosno i ozbiljno, u okvirima pandemije, lako priznajemo presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Naš isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu dobro zna: Želi li Europa život, onda siguran put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju. Bez toga osuđujemo sami sebe.
Pedeset dana uskrsne radosti, nakon četrdesetdnevne korizme, istinska je prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću i njegovati zdravu teologiju za svakoga. Dok se po svem svijetu zbog vjere najviše, bez ikakva smisla, progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključivati iz Crkve nepriznavanjem povlačenja Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv “katolik”! Pandemija nas čini osobito osjetljivima na ljude koji dnevno umiru od gladi i od bolesti, od namjerno izazvanih ratova i industrije ubijanja nerođenih, pa nam je jasno koliko je pogrešno podržavati nesretne štićenike zlobnih investicija koji izazivaju incidente, svode se na ispraznu bitku riječima, nepoučeni o kršćanskoj vjeri, zarobljavaju sami sebe ružnim, nezabavnim filmskim maštarijama i vrijeđaju izvorni, starozavjetni Božji narod. Hoće li Kristovi vjerni i danas “uživati naklonost svega naroda” kako bijaše u Djelima apostolskim (usp. Dj 2,47)? Ako u Hrvatskoj ima više od 80% krštenih duša, koje su Crkva – Tijelo Kristovo, krajnje je vrijeme da više ne govorimo o Crkvi kao o “njima” i “nečemu” drugome jer to smo mi – sveto Tijelo kojemu je glava – Krist.
Povijesna uskrsna večer
Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin već izjutra uskrsnuo (usp. “rano”, “još za mraka” Iv 20,1), učenici su još uvijek u strahu, zatvoreni (Iv 20,19). Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene-ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28,9; Iv 20,16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (usp. Lk 16,11; Lk 24,11.22; Iv 20,18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20,8). Šimunu, apostolskom prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), pa i dvojica u obližnjemu selu Emaus prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24,31 usp. Mk 16,12). No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Počinje ključan proces: egzistencijalni strah za vlastiti život koji ih je natjerao u bijeg i zatvorio ih u sklonište (Iv 20,19), postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu, kako će poslije Djela apostolska izvijestiti (Dj 2,43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu Crkva tijekom vjekova prepoznaje pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).
Na uskrsnu večer, kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom, kojim sama sebe nudi kao pouzdan oslonac, Učitelj sa svojim uskrsnim tijelom staje posred učenika (Iv 20,19). Nema pritom prijekora ni prijezira. Nema tumačenja ni podrobnoga prorađivanja, kako i zašto su ga napustili, premda su zanosno obećavali vjernost (“svi učenici” Mt 26,35). Paklenski virus izdaje, osude i nijekanja Kristova Srca dobiva uspješan lijek u pandemiji božanskoga milosrđa koja započinje blaženim uskrsnim pozdravom braći. Stiže uvečer, a ima moć prodrijeti do dna i zahvatiti najuzvišenije mistične visine. “Mir vama!” (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući tako unaprijed otpuštenje grijeha koje će im sada povjeriti (20,23). Oproštenje i mir Bog milosno spušta na savjest koja je izdala Isusa, sramotno pogazila sebe i svoju riječ, zagušila se u strahu od progonitelja, nasilnika. Ponavlja Gospodin: “Mir vama!” (Iv 20,21) kao što je u Maslinskomu vrtu morao i opet istaknuti: “Ja sam” (Iv 18,8) jer su prvi put pred dostojanstvom njegove osobe ustuknuli, popadali (18,6).
Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će uskrsli Isus pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa, ostavilo je ranu na boku. Te rane Kristove nevjerni Toma bit će pozvan, ne tek očima vidjeti, nego prstom i rukom opipati, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20,27). Svete su to rane koje su i danas u središtu našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjem. U potresu razorena Bazilika u središtu Zagreba postala je znak vremena koji poziva na iskrenu, ponovljenu zahvalu svima vama, cijenjeni dobročinitelji, koji ste se već uključili u obnovu, ali jednako tako na toplu preporuku svima vama koji ćete još pročitati molbu isusovačkoga poglavara na internetskoj stranici isusovci.hr.
Uskrsno Tijelo Kristovo
Kao što je otvoreno Isus “stao u sredinu” i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, tako on šireći ruke, izlaže samoga sebe u tijelu, slično kao pod udarcima nasilnika kod raspeća. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στηθος Iv 13,25). Pokazuje tako koje je uporište, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira koji dariva – kako je upravo rekao (20,19), i opet će ponoviti (r. 21). Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).
Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u četrdeset pouskrsnih dana i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. U teologiji to tijelo nazivamo “proslavljenim”, a osnovica je za “uskrsnuće tijela” u Vjerovanju. Najbolje nas upozorava kako je jedan od glavnih zadataka svekolikoga odgoja, školovanja i sazrijevanja upravo to da se sprijateljimo sa svojim tijelom, s ljubavlju pazimo na taj Božji dar. Valja nam naučiti živjeti u tijelu po uzoru na utjelovljenoga Gospodina. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzašao k Ocu.
Istina, kršćanin sa životnom nadom gleda na “baštinu pohranjenu na nebesima” (1 Pt 1,4), ondje. Ali baš zato brine se za život ovdje, poštuje od Boga povjerenu Zemlju i svemir, njeguje vjerničko zajedništvo u dobrima (Dj 2,44), lomi kruh s bližnjima (usp. Dj 2,42.46). Spasenje će se tek “objaviti u posljednje vrijeme” (1 Pt 1,5), o zaključnom “Objavljenju Isusa Krista” (1,7) tumači Petrova poslanica, ali usklik neizrecive radosti dariva nam svrha koju – neuvijeno veli Petar – već postigosmo: spasenje duša (1,9). Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono, što je oku nevidljivo, može biti presudno za naš život. Stoga još bolje razumijemo pohvalu da ljubimo Gospodina iako ga ne vidimo (1 Pt 1,8), baš kao što traži čuvena Isusova pouka apostolu Tomi.
Uskrsna misija
Ono što na uskrsnu večer slijedi odmah će pokazati kako uskrsli Gospodin ne donosi predah i mirovanje, nego zadaću, poslanje. Nema svetoga gnjeva niti ispričavanja koje bi omalovažavalo bijeg apostola. Isus iznova povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega, Pra-Apostola, poslao, tako sada uskrsli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20,21). Ta je misija život Crkve i odmah nas podsjeća na čuveni zov koji nam papa Franjo ustrajno upućuje: “Idite! – Pomozite bližnjima u potrebi! Idite na rubove društva!”.
Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sam upravo učinio, donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, dižući ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: “Mir vama”. Sada će učenici dobiti taj zadatak da duše oslobađaju od grijeha. Kome otpuste grijehe, Bog ih otpušta (ἀφίημι Iv 20,23) upozorava znani teološki pasiv istog onog glagola koji stoji u molitvi Oče naš (ἀφίημι Mt 6,12), koji Raspeti izgovara kao molitvu za svoje mučitelje (ἀφίημι Lk 23,34). To je institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20,23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: “Mir”, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.
Kristov životni dah
U središtu uskrsne večeri jest Kristov životni dah. Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u okupljene apostole (grč. ἐνεφύσησεν Iv 20,22). Taj važan znamen u Grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (grč. ἐνεφύσησεν Post 2,7). Čovjek, zemaljski Adam, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, živa je duša. U početku dan nam je dah života, Božji dar. Sada, “uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu” (Iv 20,19), Isus otvoreno kaže: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno u punini dovršeno u obličju plamenih jezika istom na Pedeseti dan (Dj 2,3). Je li pretjerano držati kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti na času smrti povjerio u ruke Očeve drevnim psalamskim riječima (Ps 31,6; Lk 23,46) – vječni božanski Duh ljubavi Oca i Sina koji ih veže svetim vezom, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu napisanu zato da imamo život (Iv 20,31).
Slika Stvoriteljeva djelovanja u Kristovu dahu osnovica je na kojoj je jasno zašto Petrova poslanica proglašava da nam je uskrsnućem Isusovim njegov nebeski Otac “po svom velikom smilovanju” iznova podario život (1 Pt 1,3), ponovno nam je postao Otac. Opet smo njegova djeca. Petar je očito saznao i dobro zapamtio kako je Učitelj u zaštićenom, noćnom razgovoru Nikodemu govorio o novom rođenju, rođenju odozgora (Iv 3,3.7). Danas, za vrijeme pandemije, koja je mlade i stare pokosila, nakon opakoga potresa i produženoga podrhtavanja tla, jako smo svjesni što je naš život.
Nevjerni Toma
Kako uskrsli Učitelj djeluje izvrsno će “za osam dana” (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: “Ne, sigurno neću vjerovati” (20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!” (20,28). Pred Tomom koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im promašena. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu uskrsnim ženama vjerovali.
Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6,12) – i iz Gospodinova odabira kad je “pozvao koje je sam htio” (Mk 3,13), da “budu s njime” (3,13), da ih, kada dođe čas, “nazove prijateljima” (Iv 15,15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen onom osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su kao braća pozvani, Toma je među apostolskom Dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša blizanca vidi se, ne tek kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita i dobiva čuven Učiteljev odgovor: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).
Krist – pedagog
Kod idućega uskrsnog susreta sa zajednicom apostola, Gospodin će pred Tomom pokazati milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnog pozdrava, ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se “izgubljenoj ovci”. Obraćajući se Tomi pokazuje ponajprije kako je vrhunski pedagog koji dobro zna svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i uvažava želju koju je Toma priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo. I sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: “Vi ste sami vidjeli” što je Gospodin učinio (usp. Izl 19,4; Pnz 11,2).
Pred Tomom Učitelj nazočan sa svojim uskrsnim Tijelom izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu; Isus postavlja trajno načelo, novo blaženstvo: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnog principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i svim drugim apostolima koji sami potvrđuju: “Vidjeli smo” (Iv 20,25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i Tomin prst i Tominu ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19,25.27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: “Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku!” (Iv 19,27).
Po kućama
Dugačak medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom “ostanite doma” učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki biblijski opis kako su učenici “u strahu zaključali vrata” (Iv 20,19); ostaju “unutra”, iza “zatvorenih vrata” (20,26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa. On preuzima inicijativu, jednako kao što on – ne ljudsko umijeće – prema izvještaju u Djelima apostolskim “iz dana u dan zajednici pridružuje spasenike” (Dj 2,47). U izolaciji još bolje razumijemo početke i izvor crkvenoga života za koje čuveni podatak svjedoči kako su “u kućama lomili kruh” (Dj 2,46), “združeni”, bili su zajedno, složni (“na istome” 2,44). Jedno su Tijelo Kristovo. Osobito se divimo njihovoj postojanosti (grč. προσκαρτερέω 2,42.46): svaki dan, ustrajno, oni njeguju sveto znanje – apostolski nauk, njeguju život zajednice i molitvu, hvale Boga.
Početak ove euharistijske discipline očit je u evanđeoskom svjedočanstvu da su na okupu ne samo na uskrsnu “večer toga istoga dana” (Iv 20,19), nego i “nakon osam dana” (26) kad je Toma s njima. Istina, oni su u Prvoj Crkvi također išli u Hram, za čim, dok su crkve privremeno zatvorene, čeznemo i to nam nedostaje, ali uskoro ćemo opet ići, uskoro! Sve ostalo, međutim, – i nauk, i zajedništvo, i molitvu, ta bitna svojstva bez kojih nam službeno bogoslužje malo vrijedi, dužni smo živo i jedro poput Prve Crkve ostvarivati. Ništa nas ne priječi. Vrijedno je dapače zamijetiti da Gospodin Isus među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje iza zatvorenih vrata. Lomljenje kruha, Tijelo Kristovo, posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojemu se razvijaju počeci Euharistije.
Svesvjetska uzbuna koju je podigao novi koronavirus i bolest koja već svojim imenom podsjeća da je iz prošle, a ne iz ove 2020. godine, izvrstan je poziv da pregledamo koliko smo do sada bili zanemarili, ispričavali se i iz naše savjesti potisnuli najstrožu obvezu – Božju zapovijed – koja nas pod težak grijeh veže da nedjeljom i na svaki zapovijedani blagdan idemo u crkvu i sudjelujemo na svetoj misi. Dobro je da smo pogođeni nedostatkom, trpimo. Ali budne čežnje, kakva je Tomu živom Kristu vukla, sada iznova spoznajemo smisao i utemeljenje ove zapovijedi.
Radost kao zadatak
Glavni dar koji Kristovo uskrsnuće donosi u srca učenika složno ističu sva tri biblijska čitanja u nedjelju Božjega milosrđa Bijelu nedjelju. Taj nas dar izravno vodi na polazišni program pape Franje koji je postavio, napisavši: Radost Evanđelja. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri u Ivanovu evanđelju (grč. χαίρω Iv 20,20). Iz toga zametka razvija se dragocjen običaj u Djelima apostolskih: doma zajednički blaguju u radosti (grč. ἀγαλλιάω Dj 2,46). Na istoj osnovici autoritet Apostolskog Prvaka izriče poziv koji u vrijeme krize izvrsno razumijemo: “Radujte se!” makar ovaj čas različite kušnje donose žalost (grč. ἀγαλλιάω 1 Pt 1,6).
Osobito pak vrijedi znakovito upozorenje u istoj Petrovoj poslanici da kršćani, i kad još ne vide Isusa, zbog vjere u njega, kliču od radosti (grč. ἀγαλλιάω + χαρά 1 Pt 1,8). Dobro je Petar u srce pohranio i izravno primjenjuje blaženstvo koje je Toma čuo iz Gospodinovih usta (Iv 20,29): vjerovati, pa i kad očima ne gledam, donosi blaženo stanje, donos duhovnu radost i klicanje. Poznajemo to dobro iz međuljudskih odnosa kad smo iskusili da se u nekoga sa svim povjerenjem možemo pouzdati. Utješno je prepoznati kako su u Petrovoj poslanici iste riječi, kojima je sam Isus sažeo i definirao sva blaženstva na početku Govora na gori, pozivljući na kraju: “Radujte se i kličite!” (grč. χαίρω + ἀγαλλιάω Mt 5,12).
Zapravo su i radosno druženje u kući (Dj 2,46) i radost unatoč prolazne žalosti (1 Pt 1,6) rijedak dragulj u novozavjetnom biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji osobito cijenimo. Da, naznačuje ovaj opis nebesku radost praoca Abrahama koji je vidio Isusov dan (ἀγαλλιάω Iv 8,56). Ali takvu radost i ovdje na zemlji poznajemo jer duh Majke Marije klikće u Bogu, Spasitelju (ἀγαλλιάω Lk 1,47), a njezin će Sin Isus uskliknuti u Duhu Svetome i slaviti Oca, Gospodara neba i zemlje, koji svoju tajnu objavljuje malenima (ἀγαλλιάω Lk 10,21).
Je li to ona Isusova radost za koju u posvećenu času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima “da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (grč. χαρά Iv 15,11)? Dok u ove dane s čežnjom iščekujemo Euharistiju uživo, duboko osjećamo o čemu je riječ. Mudri, cijenjeni europski učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, traži da u razmatranju Isusova uskrsnuća svjesno sami sebe u duhovnom vježbanju svom snagom potičemo i od Boga molimo dar unutarnje radosti, kao što smo kod muke svim silama tražili i pobuđivali žalost s Kristom patnikom. Sada imamo sve uvjete za to.
19. 4. 2020.
