četvrtak, 2. korizmenoga tjedna; 26. nedjelja u crkvenoj godini C
Zagledajmo se danas zajedno u krilo Abrahamovo! Ondje, kad život prođe, više nema prijelaza na drugu stranu zbog duboka jaza. Čovječe, brini se za život, ne samo za sjajna jela i odijela!
Glavni dio Gospodinove poznate pouke počinje u času kad anđeli – ta vojska nebeska – odnose siromašnoga Lazara s ovoga svijeta (Lk 16,22). Umro je Lazar, kao što je umro i bogataš. Bogataša su pokopali u grob, prah se vratio zemlji iz koje je uzet. Umrli su, kao što će i Sin Božji pravom smrću za nas umrijeti. U evanđeoskoj priči ovdje počinje onaj daleko veći dio, od čak deset redaka (Lk 16,22-31), koji opisuju život poslije smrti, dok su samo tri koja govore o zemaljskom životu (r. 19-21).
Bogati bijahu dani. Ispunjeni. Sjaj u bogataševoj kući od jutra do mraka i duboko u noć. Simpatični, najnoviji ukrasi posvuda, i oni klasični najviše kategorije, prekrasno cvijeće iz egzotičnih krajeva. Svaka pora ispunjena bojom i mirisom. Dobro je on pazio da najbolja odijela, najskupocjenije “brendove” kupuje. Moderna, cijenjena, privlačna za oko, ugodna i meka za nošenje. Veselje (εὐφραίνω Lk 16,19) je bujalo u njegovoj duši dok se častio ukusnim, biranim jelima. Namirnice iz odabranog uzgoja, vrhunski proizvodi. Svjetiljke gore, slatka glazba zvoni. Užitak, dobra zabava. Eto, nađe se kofein, duhan i žestoki alkohol, pa i droge ima. Na raspolaganju lijekovi za svaku bol. Oko njega razdragani prijatelji, vazda sa smiješkom, ispoliran im obraz i dobro su raspoloženi. Poslovi se sklapaju, kreira se javno mnijenje, donose važne odluke, plasiraju novi produkti. Nek se vidi da im dobro ide i da njihov život ima smisla!
Zašto bi netko uopće gledao na bijednoga Lazara?! Za biznis beskoristan, u zabavi samo smeta. Sa svojim gnojnim, upaljenim ranama, oteklinama i povredama po cijelomu tijelu (Lk 16,20), nagrđuje ulaštenu sliku uspjeha i veselja. Skutrio se nedaleko od ulaza. Gleda na mrvice s bogatoga stola (usp. Lk 16,21) jer mu u trbuhu kruli od produžene gladi, bol tjeskobno steže utrobu. Psi dolaze, ližu. I o psu i o mrvicama s gospodareva stola (Mt 15,27) bit će riječi u Gospodinovu razgovoru s majkom Kanaankom, vjernicom i moliteljicom. Pogledaj još danas na svoga bližnjega, na svoga brata čovjeka u potrebi! – poziva naš papa Franjo, jer u tome je kršćanska vjera i život. Pomozi, koliko god možeš, prihvati svoga brata!
Jesu li se ovaj bogati čovjek i Lazar iz Evanđelja otprije znali, možda iz djetinjstva? Može biti da je bogataš sve imanje stekao što nasljedstvom, što neumornim radom, spretnim poslovanjem, dobrim vezama. Zašto se ne bi i od očinske kuće odvojio, izgradio svoj dvor? Na brojnim zabavama možda bi sa stilom umočio vršak kažiprsta desne ruke u konjak od nekoliko tisuća kuna i pred svima ga položio na svoj jezik da znalački oćuti bogat okus koji ga je ispunjao blaženstvom (usp. Lk 16,24). A Lazar je, moguće, sve izgubio u ratu, od zvjerskih agresora i pljačkaša kojima ništa nije sveto. Imanje mu ukrali i uništili, sve njegove mučili i ubili. Sam je jedva, izranjen, živu glavu izvukao i do danas se oporavio nije.
Gledamo li unatrag, sve u hipu prođe! Ode život. Ali tu je istom prava slika. Lazar, kojemu je Bog pomagao (hebr. ‘el ‘azar) jer smo ga mi ljudi ostavili, sada je poput malenoga sinka na krilu očevu. Na toplom i snažnom krilu očevu, u zagrljaju koji pruža milinu i sigurnost, raste duša djetetova. Slično kao što je Isus nakon krštenja i na brdu preobraženja čuo da je ljubljeni Sin Očev (usp. Mk 1,11; 9,7). Mjesto je to spokoja na kojem se sve smiruje. Utjeha stiže i prelijeva se cijelim bićem.
A onaj drugi čovjek, bogataš, toliko se posvetio odijelu i veselju da ni imena nema, uopće nije gledao tko je. Sada sa svom silinom primjećuje da je u paklenim mukama. Oči mu više nisu zabljesnute sjajem iza njegovih zatvorenih vratiju pa tek sada on vidi Abrahama i kako je daleko od njega. Ipak, naziva ga ocem. “Oče Abrahame” veli dvaput (Lk 16,24.29), onda treći put ponavlja “Oče!” (r. 27). Tek ovdje, u podzemnom svijetu mrtvih, on započinje razgovor s praocem vjere. Tek sada gleda na izvor od kojeg potječe. Nije imao vremena dok se sav bavio poslovanjem, sklapanjem profitabilnih veza i dobrim provodom. Sada tek misli i na svoju braću i na njihovu sudbinu (Lk 16,28). Sada tek iznosi svoje molbe, ali gotovo je. Prijelaza nema (Lk 16,26). Smrtni čas donosi konačan sud i nema povratka. Jaz je nepremostiv.
Pa i sada, unatoč svemu proteklom vrhunskom svladavanju konkurencije i neograničenom probitku, ne ide li taj čovjek ukrivo? Umjesto da se Bogu obrati, on Abrahamu upravlja svoju molitvu za smilovanjem (ἐλέησον Lk 16,24). Poznaje on očito Lazara kad mu ime točno navodi (2x “Pošalji Lazara!” Lk 16,24.27). Zna on potanko tko je to. Međutim, još uvijek u tom srcu vlada njegov nemilosrdni stil. Lazar neka radi za njega, neka ga služi (Lk 16,24), neka bude glasnik njegovima (r. 27). Kako iskoristiti bližnjega za svoje projekte i potrebe, samo za mene i moje!?
Gospodin Isus, dobri Učitelj, upućuje ovu prodornu pouku farizejima (“njima” usp. Lk 16,15) srebroljupcima koji su mu se rugali (r. 14). Evo, i za njih ima dobrohotnu ponudu! Ona je doduše prijeko upozorenje, ali apelira na njihovu pamet dok nije kasno. Pritom je baš bio istaknuo Zakon i Proroke koji su tu do Ivana Krstitelja (Lk 16,16) i farizejima su sveti, autoritet na koji se oslanjaju. Božja je to Riječ iz koje nijedan potezić neće propasti (r. 17).
Dobri starac Abraham, koji je s početaka Pisma došao, evo, u središte Evanđelja, i sebičnom bogatašu toplo govori: “Sinko”. Njemu tumači koliko vrijedi poslušati Sveto pismo jer u pitanju je vječna sudbina (Lk 16,29). Obrazlaže: uskrsnuće će uvjeriti one koji već slušaju Mojsija i Proroke (r. 31).
Zato se mi, koji s poštovanjem prihvaćamo Mojsijev Zakon, Proroke i sav Stari zavjet, okupljamo da proslavimo Onoga koji je doista ustao od mrtvih. Njega slavimo, njemu se molimo. On je radi nas i radi našega spasenja siromahom postao, cijelo mu tijelo bje u bolnim čirevima od biča i trnja, dok smo ga mi – grijesima bogati – svojim egoizmom razapinjali na drvo križa. Njegovu žrtvu prikazujemo Ocu koji ga je uskrisio. Ponizno molimo neka vječno sjaji Isusov križ i tješi nas već danas na euharistijskoj gozbi. Gostimo se, a sam Gospodin, bogat milosrđem, naš je domaćin. Vjerom praoca Abrahama odjenimo se u skupocjene – najugodnije i prekrasnoga izgleda – bijele haljine koje nam Gospodin dariva, jer ih je svojom krvlju umio.
- vidi:
p. Niko Bilić
Hvala