Htio bih promucati skromno, ali precizno i dubinski, s osjećajem poštovanja, o otajstvu velike objave koja nam je darovana za smirenje i nadahnuće, pouku i razjašnjenje. Zahvalno se radujem prilici za važan povratak na izvor koji svi poznajemo, koji stoji u temeljima objavljenih religija. Iz grčkoga prijevoda zovemo ga Petoknjižje, u samom tekstu stoji redovit naziv Zakon, ali znamo da u biblijskom jeziku Tora znači Pouka, Upute. Polazim u istraživanje gledajući na Krista Gospodina koji u Evanđelju po Luki na dan Uskrsnuća okupljenim učenicima govori: “Trebalo se ispuniti što piše u Zakonu….” (Lk 24,44). Polazim sa sviješću da vrijednost religije upoznajemo, promatrajući život njezina osnivača i njezine utemeljiteljske spise. Sveta nam je dužnost znati u što vjerujemo, na što se i na koga pozivamo.
Promotrimo kako je narod u Petoknjižju ponajprije obećanje. Prisjetimo se prve molitve praoca Abrahama uz kojega se prvi put u Svetom pismu pojavljuje taj, smijem reći, čudesni glagol “vjerovati” (Post 15,6). Od Post 12 Abraham sluša Božji zov i kreće u novi život, ali tek u Post 15 sa svoje strane upućuje prve riječi Gospodinu. Usuprot vrijednom duhovnom naučavanju njegova je prva molitva otvoren prigovor: “Nisi mi dao potomstvo” (Post 15,3) tuži se on, optužujući Boga da nije izvršio svoje obećanje. Abrahamova pritužba odmah nas podsjeća na ono bitno. Već kod prvog poziva Bog doista obećava: “učinit ću te velikom nacijom” (12,2). I ne samo to. Za razliku od razumljive ljudske navike da hendikep koji nas muči i tišti ne stavljamo u prvi plan, za Abrahama i Saru već kod prvoga spomena znamo da ne mogu imati djece, što cijelu stvar još naglašava. Pokazuje kako Pismo govori o onome što bračne parove i danas muči. Još više Pismo kaže kako Božji naum računa baš s onim gdje smo mi sami slabi i zakinuti pa je rezultat dar od Božje snage.
Kad Bog svojom božanskom riječi ustanovljuje Savez s Abrahamom obećava mu zemlju od Nila do Eufrata (Post 15,18). Za teologiju naroda ključan je to podatak jer upozorava kako Božji promisao uključuje i ono teško i mučno razdoblje kad će narod živjeti u Egipatskom ropstvu i kad će biti u Babilonskom izgnanstvu. I to je dio Božjega nauma, i to je život naroda. Bog ih nije ostavio.
Drugi izvještaj, potvrda Saveza s Abrahamom (Post 17), kad se propisuje znak saveza koji će na utjelovljen način čovjek trajno nositi na intimi vlastitoga tijela, jasno zacrtava da se Božji narod ne temelji tek na krvi i srodstvu, nego uključuje svojevrsno ne-etničko definiranje. Obilježje inicijacije i posvećenja Bogu, izrijekom se odnosi ne samo na pripadnike Abrahamova roda, nego i na stranca, koji je druge krvi. Tako je to u nalogu Božjem (Post 17,12), tako je to kod izvršenja (Post 17,27). Na toj pozadini jasno je zašto kod izlaska iz Kuće ropstva nisu samo sinovi Izraelovi, nego i “mnoštvo drugoga svijeta” (Izl 12,38) kako doslovce bilježi Knjiga Izlaska. Razumjet ćemo kad kod prvog čitanja Zakona na cilju, u Obećanoj zemlji, Jošua ima pred sobom zajednicu koja posebice ističe, ne samo žene i djecu kao slušatelje Zakona, nego napose i stranca (Jš 8,35).
Želimo li uočiti ostvarenje Božjega nauma, prvi spomen Božjega naroda u Svetom pismu – kako je znano – naći ćemo kod Mojsijeva poziva. Sam Bog iz gorućega grma govori o svom narodu – ami, moj narod. Izraz je to koji se u taj čas odnosi na skupinu marginaliziranih i potlačenih na rubovima silnoga, tisućljetnoga egipatskoga društva. Oni su robovi pod faraonskom vlašću, a Bog otkriva Mojsiju da je dobro vidio njihovo poniženje (Izl 3,7). Kao što je Stvoritelj na početku sedam puta vidio svoje djelo, da je dobro, sada pak vidi jad i muku, izbliza poznaje (ידע) njihove boli. Čuo je njihov krik, krik koji u jeziku Pisma označava najdublju ljudsku krizu. Isti onaj krik kojim krv ubijenoga brata Abela viče, vrišti k Bogu iz zemlje (Post 4,10).
Za naše je istraživanje važno kako motiv izlaska iz Kuće ropstva nije tek politički projekt oslobođenja nego je bitno religijski. Bog već kod prvoga poziva Mojsiju jasno naznačuje svrhu zašto valja izići: zato da svome Bogu prinesu žrtvu (Izl 3,18). Dobiveni nalog Mojsije prenosi Faraonu (Izl 5,1.3). “Pusti narod moj!” nije ljudski nacrt, nego je Božji zahtjev.
Ako se pri tom u Knjizi Izlaska točno sedam puta ponavlja svrha koju Bog izriče zahtjevom: “da meni služe” (4,23; 7,16.26; 8,16; 9,1.13; 10,3) onda je biblijska sedmica znani podsjetnik na božansku pouzdanu prisegu i dodatno potvrđuje nakanu izlaska. Dok je za Faraona religija odvraćanje od posla (Izl 5,4s), u Božjim očima njegov narod čine oni koji su Božji sluge, služe vječnoj milosrdnoj ljubavi Boga Stvoritelja, a ne krvožednim nacrtima koji porobljuju. Biti sluga Božji vrhunski je naslov u Starom zavjetu koji kod Izaije prima mesijansku dimenziju.
U našem promatranju osobitu vrijednost ima činjenica da se prvi put Božji narod definira kao “zajednica” u noći Pashe, noći izlaska (Izl 12,34). “Zajednica” je naziv izveden od korijena koji označava svjedoke. Božji narod čine svjedoci, očevici Božje poštede pred zatornikom. Štoviše u isti čas kao oznaka za Božji narod prvi put pojavit će se i riječ קחל (Izl 12,6) koja u grčkom prijevodu postaje ekklesia i ima svoje čuveno, dalekosežno značenje. Dobro je znano da će upravo jaganjac koji okuplja zajednicu u pashalnoj noći izlaska biti osnovica na kojoj će Krist Gospodin tumačiti samoga sebe i svoju žrtvu kojom ustanovljuje novozavjetni narod Božji.
Kako nastaje Božji narod? Već kod ponovljenog poziva Mojsiju Bog izriče svoju osnovu: “Uzimam vas”. Ista je to riječ koja, kako u hebrejskom, tako i u hrvatskom jeziku prepoznatljivo označava uspostavu zajednice cijeloga života između muža i žene, bračni savez. Božja je to inicijativa kojom se uspostavlja živi međusobni odnos, sročen u čuvenu formulu saveza: “Uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vama biti Bog” (Izl 6,7) – moj narod, vaš Bog!
Nakana se ostvaruje ponajprije dolaskom na goru Saveza, Sinaj, kad opet sam Bog tumači da ih je “k sebi doveo” (Izl 19,4). Oni su – prema Božjoj riječi – “iz svih naroda” (19,5), što potvrđuje sam izbor riječi kad stoji da će biti goj qadoš (19,6) – “sveti pogani”, mogli bismo reći, jer u svetom tekstu stoji izraz goj koji naznačuje ljude koji ne potječu iz svete povijesti. Identitet naroda definira se tako da su Božja predraga svojina (19,5). Svi redom su svećenici u tom Božjem kraljevstvu (19,6).
Ali postoji naravno onaj “ako” koji ističe slobodu ljudi i određuje uvjet kako postati Božjim narodom. Prvi je uvjet: “Budete li slušali, zaista slušali moj glas” (Izl 19,5). Razumljiva je to formula u biblijskom jeziku koja upozorava na poštivanje Božjega autoriteta, a u Novom zavjetu, sve do duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga do naših dana bit će poznata kao razlikovanje duhova. Drugi je znani uvjet: “Budete li čuvali moj Savez” (Izl 19,5). Poziv je to koji, gledajući na prvi spomen kod Noe (Post 6,18), jasno govori o tome da valja brižljivo čuvati onu svetu obvezu kojom se sam Bog obvezao da će zauvijek pripadati svojoj zajednici i da će ona zauvijek biti njegova. Treba je čuvati kao što je čovjeku povjereno čuvati vrt Gospodnji na početku Biblije, kao što će u Novom zavjetu Gospodin od svojih učenika tražiti da čuvaju njegove zapovijedi jer tako ostaju u ljubavi njegovoj (Iv 15,10).
Kod sklapanja Saveza na Sinaju u Izl 24 dvije nas stvari osobito zadivljuju. Ponajprije velika otvorenost, danas bismo rekli: transparentnost. Mojsije najprije prenosi okupljenima sve Božje riječi (Izl 24,3). Potom ih zapisuje u Knjigu Saveza i još jednom ih, čitajući, pred svima proglašava (Izl 24,7). Nije riječ o nekoj okultnoj objavi samo za iniciranu elitu, nego je svima pristup otvoren.
Druga zadivljujuća činjenica jest što se ne radi o nametanju i prisili autoriteta. U jednom svijetu Staroga Istoka u kojem povijest pamti totalitarnu, monokratsku vlast kojom vlastodržac posjeduje svekoliko imanje i sve živote, u Bibliji narodu je dano da sam odluči. Ako s pravom u demokraciji gledamo poželjni vrhunac mogućega sustava vlasti, onda sklapanje saveza na Sinaju može služiti kao uzor. Ono što se ondje zbiva pravi je referendum – narod odlučuje i složno veli: “Vršit ćemo” (Izl 24,3). Štoviše i drugi put iskazuje svoju volju kad, nakon čitanja, opet kažu: “Izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24,7). Bibličar će nas pritom upozoriti da to što je “slušanje” stavljeno na drugo mjesto nije zabuna, nego namjerno želi istaknuti ne samo formalno, vanjsko izvršavanje – kakvo će obilježavati farizeje koje Evanđelje kritizira – nego unutarnje osobno prihvaćanje, razumijevanje i posluh.
I opet da nije riječ o pukom političkom činu pokazuje bogoslužje smješteno u sredinu između dva proglasa Zakona. Prinos Bogu ostvaruje napokon onu žrtvu koja od početka bijaše motiv i svrha izlaska (usp. Izl 3,18; 5,3), a “krv saveza” (Izl 24,8) kojom Mojsije škropi narod u znak potvrde svih Božjih riječi, osnovica je koju će Krist Gospodin citirati i primijeniti kod ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,25).
Koja pravila određuju Božji narod u Petoknjižju? Čuvenu zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Evanđelje će uzdići na najveću moguću razinu, kad je i pismoznanac prema Lukinu pisanju stavlja uz ljubav prema Bogu (Lk 10,27 usp. Lev 19,18). Znamo međutim da u istom poglavlju Levitskoga zakonika s istim kriterijem stoji i zapovijed “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34). Pri tom se u duhu suvremene pedagogije ne iznosi zahtjev sam za sebe nego daje obrazloženje: “Sami ste bili stranci” (Lev 19,34). Biblija utemeljuje moralni propis na vlastitom iskustvu slušatelja.
U istom smislu vrijedi u Knjizi Brojeva potražiti kako onaj središnji blagdan, koji izgrađuje identitet Božjega naroda – Pasha – izrijekom vrijedi i za stranca (Br 9,14). Ponajviše pak valja istaknuti kako obred pomirenja vrijedi i za stranca (Br 15,29) čime se upozorava na osnovni problem grijeha i dar Božjega oproštenja u žrtvi pomirnici (usp. Lev 4) kojom će Krist tumačiti svoj život. Svojevrsni vrhunac definiranja pripadnosti Božjemu narodu naći ćemo u potvrdi kako Bog “jednu Pouku i jedno Pravo” daje svima na raspolaganje (Br 15,16), domaćima i strancima, što će postati osnovni profil Evanđelja namijenjenoga svim narodima. Na ovim odlomcima Petoknjižja možemo zaključiti da je dvotisućljetna kršćanska kultura u Europi s pravom u Deset zapovijedi prepoznavala izričaj naravnoga zakona koji sve obvezuje.
Na kraju prisjetimo se kako i slika sveopćega potopa na počecima Biblije nije tek dijalog s drugim kulturama, pjesnička slika i promišljanje o prapovijesti, nego je daleko više realno povijesno iskustvo Božjega naroda koji je pod Babilonskom agresijom izgubio i kralja i domovinu, i sveti grad i Božji hram, ali onda mu Bog dariva novi početak.
Zaključimo kratko: promotrili smo da je stvaranje Božjega naroda u Petoknjižju Božje djelo koje odmah na početku ima i religijsku motivaciju. Narod se ne definira isključivo etnički, počiva na savezu koji poštuje slobodnu volju i odluku, te predstavlja izravnu pozadinu za stvaranje novozavjetnoga naroda po Evanđelju.
