uz #današnjeEvanđelje: 2. nedjelja u godini B
Koje je ime nama Gospodin dao? Na krštenju smo dobili ime. To je ime vrijedno zato što nam ga je sam Gospodin dao.
Ivanovo evanđelje opisuje kako je Mesija prvi put susreo Petra Stijenu. Gospodin ga je pogledao. Ljudske oči Sina Božjega zaustavile su se na Šimunu, i poznaju ga. To je sin Ivanov. Baš kao što je prije Isus zastao i promotrio dvojicu: Andriju i njegova druga, učenike Krstiteljeve koji pođoše za njim. Pod Kristovim pogledom na vidjelo izlazi prava slika i sjaj koji je živom galilejskom ribaru Šimunu Bog namijenio. Kao što će kod Preobraženja na gori zasjati pravo, božansko lice Isusovo, tako ovdje izbija dostojanstvo budućega apostolskoga prvaka. Već ovdje on je Petar.
Bog na prvoj stranici Pisma daje ime svome stvorenju, vidi i iščitava istinu o njemu. Potom čovjeku daje tu ključnu zadaću da naziva stvari pravim imenom i živi u istini. Tako već ovdje Isus, pravi Bog i pravi čovjek, daje ime Petru – Stijeni. Ali ovo je tek početak nakon kojega će Petar važan put s Isusom proći. Sve do toga da ga bijedno zataji, triput ga se odrekne, pa onda trči na grob, hitro skače i pliva do Učitelja, odmah na njegovu riječ vuče mrežu punu riba. Sve dok ga Gospodin opet triput ne zazove kao Šimuna. Tek tada sam će Petar do u dubinu duše osjetiti kao je Isus Jaganjac Božji. On odnosi grijeh.
Danas je dan smirenja pred Gospodinom koji nas motri, s ljubavlju promatra svoje stvorenje. S vrha oltara u bazilici Srca Isusova u Zagrebu motri nas iz umjetničkoga lika Jaganjac Božji, Mesija i otkriva pravu sliku o nama, sliku na koju smo stvoreni.
Današnje evanđelje je zadatak: Brate, budi Andrija! U Starom je zavjetu svećenik Eli plodnom pedagogijom poučio malog Samuela kako će odgovoriti na Božji poziv. Andrija je ozbiljno i pažljivo poslušao proglas Ivana Krstitelja, svojega prvoga učitelja. I pošao je za novim galilejskim Rabijem Isusom. Skromno i skrovito, bez riječi, počinje velika povijest nasljedovanja Krista. “Pođi za mnom!” – pozivat će sam Gospodin. “Slijedi me!” – govorit će. U tome je, znamo, izvor kršćanskoga imena. Tako se rađa ime kršćana – onih koji idu za Kristom, koji su Kristovi. “Slijedi me!” – reći će tako i Petru nakon mnogih dana i dirljiva pomirenja na jezeru kad mu i treći put povjeri svoju zadaću dobroga pastira. Prenijet će je na njega govoreći: “Pasi ovce moje!”. Tako kršćanin dobiva ime. A ovdje je početak.
Kako kršćanin dobiva ime? Andrija i njegov prijatelj Ivan dobro pamte kako ih je Gospodin pogledao i odmah izišao ususret njihovoj potrazi. “Što tražite?” pita jer zna da je čovjek biće traženja. Ne izlaže Učitelj velike odgovore, silne i važne ideje, neće svojoj Crkvi ostaviti zavodljive izjave i golemu teoriju, mnoštvo ispisanih riječi. Rabi poziva na vlastito iskustvo: “Dođite i vidite!” U svojem životnom prostoru daje učenicima mjesta. Prima ih. Je li to uvod i prvi korak za ono što će napokon otvoreno reći: “Ostanite u meni!”. Znamo kako je poslije, na dan Uskrsa, dvojici učenika na putu u Emaus srce gorjelo dok im je Gospodin putem govorio. Je li slično bilo već s ovom dvojicom? Svakako, piše da su kod njega ostali onaj dan. Čak i točnu uru pamte. Tolika bijaše snage Kristova prvoga pogleda na njih da odmah poslušno prihvaćaju zapovijed. “Dođite i vidite”, rekao je. Oni odmah dolaze i vide.
Rezultati kod Andrije poznati su nam. Tražili su i pronašli su gdje Gospodin stanuje. A sada Andrija pronalazi svojega rođenoga brata Šimuna. To je snaga evanđelja. Susret s Kristom vodi ususret bratu čovjeku. Andrija postaje voditelj do Isusa. Dovodi Šimuna.
U riječima Andrijinim vidljiv je i onaj treći, još važniji, osnovni i čudesni rezultat dana koji su proveli s Isusom. Bila je to sveta adoracija pred Jaganjcem. Svoje tijelo, cijeloga sebe Andrija posvećuje Gospodinu. Otkrio je ono završno, ono što smiruje, ono za čim naše biće teži, izvor na kojemu duša biva utažena. Rabi – jedan od Učitelja – jasno im je svojom vlastitom osobom pokazao, i Andrija može bratu posvjedočiti: “Našli smo Mesiju”.
Što tražite? Tebe Gospodine. Od kad je svijeta i vijeka tražimo Mesiju. Čežnja izraelskih vjekova, nada svih Božjih proroka – evo je pred Andrijom. Zato on može pronaći, pozvati i dovesti svoga brata. Daleko prije negoli će prvak apostol po Očevoj objavi proglasiti i priznati da je Isus Mesija, njegov samozatajni brat to čini već na početku Evanđelja.
Sveti je dan danas, dan Gospodnji. Kod svetoga oltara danas smijemo stati i nahraniti dušu na božanskoj tajni: ovdje je Mesija. Isus je Pomazanik. Neka odjekne danas novi zov našemu gradu i domovinu, velikoj Europi i cijelomu svijetu: Evo Jaganjca Božjega, evo Mesije! Ne moramo se više zavaravati i živjeti u iluziji. Naš je jedini pravi problem grijeh, a jedini Spasitelj je Jaganjac Božji koji odnosi, oduzima, grijeh. Je li riječ o izrugivačkom zabavljanju i vrijeđanju, ili o ljudskom proklinjanju izrugivača, samo Jaganjac kojemu na času smrti svi dolazimo može odnijeti grijehe. Jesu li u pitanju prostački izrazi ili biranim izrazima sročen pjev samoproglašenih moralnih veličina koje ne skidaju glumačku masku, samo Jaganjac Božji oduzima grijehe svijeta. Je li teška bludnost ili žestoka psovka protiv bludnika, samo Jaganjac Božji pere nas od grijeha svojom presvetom krvlju i otkupljuje. Znade to pravi političar koji poznaje svoje granice, znade to športaš koji svim snagama juri do pobjede – samo je u Gospodinu spasenje. Samo njegovo božansko milosrđe liječi.
Kako kršćanin dobiva ime? Tako da nam ga sam Gospodin daje. Ne samo da nas pogleda i do dna promotri tko smo. Ne samo tako da nas primi da budemo kod njega. Nego tako da nam on – Mesija – samoga sebe daje za hranu našoj duši.
14. 1. 18. (corr. 4. 1. 23.)
Niko Bilić, SJ
