Duševne tegobe biblijskih junaka
U ovom razmišljanju želim predstaviti što o duševnim tegobama kaže dragocjena svima nama darovana zbirka svetih knjiga: Biblija, Riječ Božja koja tako otvoreno i podrobno govori o našoj ljudskoj stvarnosti. Želio bih kratko podsjetiti na tri dobro nam znana muškarca: Mojsija, Iliju i Jonu koje životne prilike dovode do krajnje depresije i izravnoga traženja smrti. Potom bih se zadržao na tri ženske duše: na Sari Abrahamovoj ženi, na Ani majci Samuelovoj, te napokon u obliku prigodna završetka na evanđeoskoj majci udovici iz Naina, kojoj Isus posvećuje svoju pažnju i za nju čini čudesno djelo.
Odmah ćemo zajedno otkriti kako su u svetome tekstu koji uvelike respektira širinu i dubinu ljudske psihe, tegobe muških likova više verbalno, u riječima izražene dok su kod žena duboko upletene u egzistencijalnu situaciju, u njihovo unutarnje doživljavanje. Sam naslov ovoga skromnog prikaza uzet iz Ps 38: „Tvoje se strijele zabodoše u me“ upozorava nas već na onaj temeljni biblijski put k rješenju. Čovjek ne samo da izriče svoju tegobu nego to čini pred Bogom i upravo u Njemu gleda njezin uzrok kao primjerice Jona kad u ribljoj utrobi, čineći prvi korak obraćenja, kaže: „Ti se me bacio u morske dubine“. Prihvaća križ iz Božje ruke, duševna ga tegoba vodi u izravan dijalog s Bogom.
Mojsijeva samoubilačka molba
Tako će to biti s Mojsijem iskusnim voditeljem naroda koji je ne samo uspješno izveo narod iz ropstva nego je već i posredovao kod Saveza a onda u krajnjoj muci svome Bogu govori: „Bolje me ubij“ (Br 11,15). Poznat je to izvještaj u Br 11. Nezadovoljan, izmučeni narod u pustinji još jednom žali za vremenima ropstva i osim mane s neba traži – mesa. Gospodin koji u svojim kušnjama uvijek ide daleko traži od Mojsija da on nahrani narod. Zanimljivo da Mojsije – patrijarh u jednoj patrijarhalnoj Bibliji – majčinskim jezikom govori o narodu osjećajući kako Bog od njega očekuje previše da sav Izrael „nosi kao što dojilja nosi dojenče“ (Br 11,12). Mojsije doslovce jadikuje: “Preteško je to za me“ (r. 14). Najzanimljivije nam je primijetiti kako on u svemu tome Boga optužuje za takav zlostavljački postupak (r. 11.15) i kao znak Božje naklonosti izrijekom traži da bude ubijen. Ne može više izdržati svoj jad (r. 15).
Ilijin strah od smrti
Zacijelo nam je daleko poznatiji izvještaj o proroku Iliji koji se nalazi praktički na vrhuncu svoje karijere kad je pred cijelim narodom dokazao Božji autoritet, a onda se odjednom našao usred pustinje s onom teškom molitvom: „Uzmi dušu moju!“ (1 Kr 19,4). Kontekst napominje da se s pravom dao u bijeg zbog osvetničke prijetnje koju je izrekla krvoločna žena kraljica Izebela, strankinja na prijestolju Izraelovu. Vrhunac Ilijine duševne muke i zbrke biti će vidljiv u tome što ponajprije bježi zato da bi spasio svoj život (1 Kr 19,3), a onda opet traži od Boga da uzme njegov život da bi napokon na izravno Božje pitanje, dva puta ponavljajući, izrekao svoj strah, optužujući Izraelce, sunarodnjake, da oni traže da mu uzmu život (r. 10.14). Ilija je zbunjen: želi li on živjeti ili ne želi? U svojoj prvoj molbi Bogu jasno uviđa da nije bolji od svojih otaca, ali potom, na gori pred Bogom, ne pokazuje više nikakav pokajnički osjećaj nego štoviše dvostruko ističe svoju revnost. Sveto rješenje na koje ovdje Biblija upućuje dirljiva je Božja pedagogija skrivena u šaptu blagoga lahora. Bog nakon vihora, ognja i oluje pred svojim prorokom pokazuje svoje pravo lice. To je izravni poticaj Iliji da i on tako pred svojim Bogom učini: otkrije svoje stvarno stanje. Upravo u tome razotkriva se bitno značenje Božje naredbe: „Vrati se, obrati se“ (1 Kr 19,15).
Jonina emocionalna škola
Koliko je dražesna povijest proroka Jone daleko više od maštovite dječje priče osobito nam otkriva njegova dva put u riječi pretočena krajnja depresija u kojoj tvrdi: „Bolje mi je umrijeti negoli živjeti“ (Jon 4,3.8). Jednako kao Ilija izravno se Bogu obraća, oslovljavajući ga njegovim svetim imenom i traži „Uzmi moj život“ (Jon 4,3). Snaga ovog biblijskog izvještaja potvrđuje nam utješnu činjenicu kako na takve riječi Bog odmah daje svoj odgovor, involvira se, aktivira. Tako je to bilo kod Mojsija, kod Ilije a tako je i u oba slučaja kad Jona ponavlja svoju depresivnu tvrdnju da je smrt bolja negoli život (4,3.8). Poznati Jonin primjer dragocjen je jer pokazuje Božju dovitljivost i ustrajnost. Kad Jona ne prihvaća verbalni dijalog i raspravu, Bog dohvaća njegovu psihu, mijenja emociju, dolazi do srca u poznatoj epizodi sa sjenovitim bršljanom koji je čudesno niknuo i još istog dana uvenuo. Jonino unutarnje stanje možemo razumjeti uočimo li kako je nakon silnog bježanja tek jedan jedini dan proveo u aktivnoj proročkoj službi, ali njegova je duševna tegoba puno dublja. Poznaje on dobro – ta to je konstitutivni zakon Božjega naroda – onu Božju objavu danu Mojsiju o sućutnom i milosrdnom Božjem srcu. Jona sam kaže da je zbog toga bježao! Od milosrđa – on bježi. Njegova psihička muka opisana je u biblijskom rječniku jednostavno kao „zlo“ koje ga je uhvatilo. Počiva na činjenici kako on intelektualno pozna Božje milosrđe i sažaljenje ali njega iz razumljivih povijesnih razloga ispunja mržnja prema Ninivi, agresorskom središtu koje je uništilo domovinu deset plemena Izraelovih. Normalan i zdrav ljudski osjećaj pravednosti i želja za kaznom tek treba dopustiti da se poznavanje milosrđa Božjega spusti u dubine srca. Tek to izliječit će Joninu zlovolju i dovesti ga do njegove šutnje na kraju knjige. Božanska pouka djetinje je zorna: Jona je po naravi žalio za bršljanom koji mu je pružao hladovinu. Sudbina bršljana ga dira, pa što je onda s cijelim gradom punim živih ljudi?
Sarin put do osmijeha
Poznati životni put Abrahamove žene Sare neće u Sv. pismu naći izričaje u njezinim velikim riječima, u verbaliziranju, ali činjenice su jasno opisane. Premda je još u pradomovini u zajedništvu sa svojim mužem Abrahamom, odmah Pismo bez prikrivanja ističe njihovu životnu bol, nemaju djece. Sara je neplodna. Dva puta ova žena doživljava strahotu. Muž niječe njezin identitet, zatajio ju je. Odriče je se kao svoje žene proglašavajući je sestrom. Prepušta je u zagrljaj drugima. Tako je to kod faraona u Egiptu gdje barem postoji nekakav prethodni dogovor, tako je to još jednom kod kralja Abimeleka u Geraru gdje nema nikakva dogovora. A sve to Abraham čini iz straha za svoj život i zato da njemu bude dobro. Gotovo ćemo kao svojevrsni revanš prepoznati Sarin prijedlog bračnoga trokuta kada mužu nudi svoju sluškinju Hagaru kao – rekli bismo danas – kao surogat majku. Sada, eto, Sara niječe identitet svome mužu, ona zatajuje njega. Računica naravno nije uspjela. Sara vrlo brzo osjeća novo poniženje, protjeruje sluškinju prvi put i drugi put konačno, usprkos Abrahamovu protivljenju. Sveto Pismo jasno kaže da bračni trokut i surogat majčinstvo nije rješenje. Tek onda kad Bog vjerno ispuni svoje obećanje pri čemu se, kako
Pismo izričito svjedoči, sjetio Sare (Post 21,1) nastaje bitna promjena. Sara će sama posvjedočiti da je u rođenju Izakovu nakon dugih godina čekanja Bog dao da se ona nasmiješi (Post 21,6).To nas ujedno podsjeća na onaj zacijelo težak, mogli bismo reći kiseo osmjeh na licu ponajprije Abrahamovu (Post 17,5), pa onda i u Sarinoj duši (Post 18,12) kada su bili čuli najavu o začeću u dubokostarosti. Da se je Sarin odnos prema Abrahamu napokon pozitivno razvio možemo prepoznati u Abrahamovu iskrenom žalovanju i oplakivanju drage pokojnice. Štoviše upravo za njezin dostojan ukop Abraham će kupiti zemljište i tako po prvi puta doći u posjed buduće Obećane zemlje.
Novo lice majke Ane
Biblijski izvještaj o Ani, majci proroka Samuela, za psihologiju je posebno zanimljiv jer ističe psihosomatski vidik njezine boli. Ona plače, ona ne može jesti. Njezino je srce rastuženo (1 Sam 1,8), njezina duša ojađena (1,10). Premda je njezin muž religiozan i voli je, opaža njezinu bol, njezina duševna tegoba na istom je tragu kao i kod Sare. Nema djece, baš kao i u naše suvremeno doba. To je žena čija majčinska čežnja ostaje neispunjenom i pritom iskrena ponuda muža da on svojom osobom nadoknadi taj nedostatak nema vrijednosti. Anina duševna bol uvelike je povećana zato što tu postoji druga žena koja je majka i koja kako sveti tekst ističe konstantno vrijeđa Anu zbog njezine neplodnosti, zabija koplje u srce, možemo reći. Interes psihologa pobudit će dirljiv prizor kada su svi u slavlju, a Ana se u svojoj muci odvaja i povlači. Bit će to međutim spasonosan potez, njezin zdravi aktivizam. Na pravom mjestu izriče svoju bol, progovara i aktivno traži rješenje. Razgovara s Bogom i polaže prvi pravi biblijski zavjet. Sama će reći da je to za nju bilo izlijevanje duše u dugačkoj, tihoj molitvi. Našu pozornost privlače plodovi njezina iskoraka. Molitva i zavjet najprije tako na nju djeluju da njezino lice nije kao prije, doslovno kaže Pismo (1 Sam 1,18). Ona može jesti. Na ružnu optužbu od strane svećenika ona se sada plodno brani, iznoseći istinu. Unutar svoje obitelj, iste one zajednice u kojoj je prije bila posve zagušena, sada ona govori, izražava svoje misli i odluke, i nailazi na poštivanje tih odluka. Štoviše kod idućega hodočašća ona je, ne više njezin muž, voditeljica. Vrhunac njezina unutarnjeg rasta vidljiv je u njezinoj drugoj molitvi, poznatom hvalospjevu u kojemu uopće više nije skučena vlastitom situacijom nego promatra univerzalno Božje djelovanje. Najveću oštrinu i prodornost njezine teologije otkriva poznata rečenica o Bogu koji diže čovjeka i iz Šeola, podzemnoga svijeta mrtvih (1 Sam 2,6). Snaga Anina zavjeta vidljiva je s jedne strane u molbi da sam Bog pogleda njezinu muku pri čemu upotrebljava iste riječi koje opisuju Božji pogled na muku potlačenih Izraelaca u Egiptu ali i na neznatnost Marije Majke Isusove. S druge strane ona je stvarno žrtvovala, odrekla se svoga sina, predajući ga u Božju službu.
Snaga Kristove sudbine
U Godini milosrđa s posebnim osjećajem čitamo u Lukinu evanđelju o onoj ženi nepoznate dobi koja je udovica, majka pokojnog sina jedinca. Žena je to koja je ostala bez obiteljskog oslonca, muž joj je umro. Bolno je i mijenja očekivani tijek događanja kada roditelj svoje dijete prati do groba. Majka plače što je posve razumljivo i što Kristove riječi potvrđuju (Lk 7,13). Za zaključak našega promišljanja od osobite je važnosti evanđeoska bilješka o tome da se je Gospodinu nad njom sažalilo i da se on njoj obraća, uočavajući njezine suze (Lk 7,13). Štoviše čudesno uskrisenje kada se mladić na Kristovu zapovijed uspravio na mrtvačkim nosilima i ponovo kao živ čovjek progovorio (Lk 7,15), sretnu svrhu i završetak ima opet u Kristovu milosrđu prema uplakanoj majci udovici. Isus – čitamo – sina jedinca „daje njegovoj majci“ (Lk 7,15). Smijemo li o Isusovoj sućuti razumski zaključiti: kad vidi majku udovicu koja prati mrtvoga sina naslućuje u njoj životni put svoje vlastite Majke. Takva slutnja objašnjava nam posebnu toplinu i smilovanje Kristova srca koje čudesno liječi tegobom pogođenu dušu.
Zaključimo najkraće: Sveto pismo poznaje tako duboke duševne boli koje zahtijevaju Božju pomoć, a terapija je usmjerena na spas obitelji i naroda, te na pouku proroka o milosrđu Božjem.
