u prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11-31)
Tajni, svevišnji Oče, hvala ti što poštuješ moje ljudsko dostojanstvo, daješ mi što mi pripada bez ikakve moje zasluge.
Nisi me spriječio u mojem svojevoljnom lutanju i udaljavanju. Moj me je grijeh zaveo. Ali, kad se želim vratiti, ti me s očinskom ljubavlju gledaš dok sam još daleko.
Iziđi iz svojega nebeskoga dvora, žurno siđi k meni, primi me u naručje kao mati koja tješi sina, daj da osjetim kako je tvoje očinsko srce ganuto, kako su i snažne i nježne tvoje ruke na koje se s pouzdanjem mogu prepustiti, kako je mio tvoj poljubac kojim me u srce diraš.
Poslušaj moje krive misli i ispravi ih. Pogledaj kako svojim silama sebe pretvaram u nakazu i izbavi me od zla. Stavi na mene opet znak da sam tvoje dijete, otvori moje oči i moje srce za moje najbliže koje si uza me stavio. Ne dopusti da ikad više prezirem tvoje darove nego da s ljubavlju koristim talente koje si mi s povjerenjem na skrb predao.
Pozovi me na gozbu obraćenih grešnika kojima daješ novi život. Ispuni mi danas dušu onim veseljem s kojim ljubljenu djecu primaš u svoj dom.
29.03.16.
Niko Bilić, SJ
