Sutra počinje! Papa Franjo u Rimu će otvoriti Sveta vrata, časni simbol iz davnih vremena koji podsjeća na Božju ljubav otvorenu svim stvorenjima. Cijela Crkva započinje Svetu godinu milosrđa. Milosrđe – to je sila u kojoj je sva crkvena vlast, to je sila koja jedina pokreće život Kristovih vjernika.
Prije više od trideset godina inventivan filmaš George Lucas osvojio je mnoge simpatičnom pričom o posebnoj sili i svojevrsnoj duhovnosti kojom se služe međugalaktički vitezovi. Novi nastavak te priče, sada u vlasništvu Disneya, ovih dana stiže i ne prestaje buditi zanimanje brojne publike. Sve je to međutim dražesno maštanje.
Poznati evanđeoski izvještaj o paraliziranom čovjeku kojega će njegovi bližnji spretno, usred gužve kroz krov spustiti točno pred Isusa u Lukinom evanđelju spominje upravo silu – silu Gospodnju usmjerenu na liječenje. Što nam o sili govori ovo Evanđelje (Lk 5,17-26) na dan kad je prije 50 godina dokinuto izopćenje koje je gotovo tisuću godina paraliziralo Zapad i Istok Crkve?
Isus prvo pokazuje da ide u bit i ne razdvaja čovjeka. Važno mu je ono presudno duhovno središte, koje može biti opterećeno grijehom. Važno mu je i tjelesno zdravlje, koje čovjeku omogućuje da se kreće u svijetu, da u njemu djeluje. Isus se obraća čovjeku (“čovječe!”) i oslobađa ga od blokiranosti kojom krivnja zarobljuje savjest, steže dušu opakim okovima (Lk 5,20). Svojom izjavom, prema biblijskom načinu izražavanja, Učitelj jasno veli da je Otac na djelu, Bog otpušta grijehe uzetome (grč. tzv. passivum divinum: ἀφέωνται, r. 20).
Drugi put Isus bolesniku progovara izravnom zapovijedi (Lk 5,24). Valja ustati i poći! Isus svojim autoritetom traži od uzetoga da se on sam digne, i on to samostalno čini. Ustaje – opisuje Evanđelje istom riječi koja izvješćuje o Uskrsu (grč. ἀναστάς Lk 5,25 usp. Mk 16,9). Je li sila Svevišnjega na nj tako djelovala da je postupno iz sredine bića osjetio kako opet može malo po malo vladati svojim tijelom, svojim mišićima, svojim rukama i nogama? Možda je počelo baš u čas kad su mu grijesi otpušteni i trajalo je dok se Gospodin obraćao farizejima. Evanđelje o tome ne govori. Ali jasno ističe da ga sila Gospodnja, koja ga postavlja na noge, ne odvlači u neki zamišljeni svijet, ne stvara zaigranu iluziju. On uzima svoj ležaj – križ svoj na kojemu bje prikovan (Lk 5,25). Sila ga Gospodnja vodi baš u njegov životni prostor, među ljude s kojima živi. Isus ga šalje kući (r. 24), on kući odlazi (r. 25). Sila mu, napokon, daje da sada slavi Boga (grč. δοξάζω r. 25). To je radosni cilj.
Kristova iscjeliteljska sila osobita je najprije stoga što omogućuje Isusu da vidi vjeru onih koji donose uzetoga (Lk 5,20). Sila daje Isusovu pogledu prodornost kojom ide u dubinu vjerničkoga srca. Istom silom Isus točno proniče teološke teškoće okupljenih pismoznanca i farizeja (r. 22). Sila ozdravljenja i na njih je usmjerena kad njima također upravlja svoju riječ, nudi dijalog pitajući (r.23). Dobro oni kažu: samo Bog može grijehe opraštati (r. 21). Oko toga nema spora.
Sila je Gospodnja tolika da će cijeli uspješni proces ozdravljenja biti tek znak (“da znate…” Lk 5,24). Dio je to Isusova poučavanja koje se od početka odvija (“naučavao je” r. 17) i kod svih će probuditi osjećaj ushita. Učitelj potvrđuje svoj nauk primjerom i tako će cijelo okupljeno mnoštvo na kraju slaviti Boga (r. 26). Paralizirani čovjek može samostalno krenuti u život, a sve zato da pri tome bude očito koliku je vlast Otac nebeski podario Sinu svome koji je sišao na zemlju – Jaganjcu Božjemu koji oduzima grijehe svijeta. Kad bi to bila samo gluma, lakše bi bilo reći tek da se grijesi opraštaju. Tko će provjeriti dubinu osobnoga života i ljudske savjesti!? Ali sila Gospodinova čini i ono što je teže, što svima odmah očito. Isus oslobađa od uzetosti i daje čovjeku da, rabeći vlastite sile, živi.
Molimo upravo danas za našu domovinu! Prinesimo svoje paralizirane duše, donesimo paraliziranu Hrvatsku na oltar Gospodinov i vapimo da se – već danas – pokaže čudesna sila Gospodnja, kao i toliko puta u povijesti!
