Poslušajte! (.mp3; 10MB; 10:40min)
Odakle svetom Ignaciju, velikom učitelju Zapadne duhovnosti, onaj smion zahtjev da se oslobodimo svega što stoji na čovjekovu putu prema Bogu? Gospodin nas je stvorio – zapisuje sveti Ignacije u sažetoj rečenici – zato da ispunimo želju koju Mojsije izriče: da svi budemo proroci koji će govoriti Božje riječi ovome svijetu (usp. Br 11,29). Ovdje smo zato da Gospodin na nas izlije svojega Duha; da budemo za njega, a ne protiv njega. Tu smo “zato da Gospodina hvalimo” – piše sveti Ignacije kratko na početku svojih Duhovnih vježbi. I doista, što me od svih stvorenih stvari odvodi od toga cilja, valja radikalno i iz temelja odbaciti. Sve što te priječi, brate moj, sestro moja, da uzmeš križ svoj i slijediš svojega Gospodina, makni iz svojega života! Jasno, od Isusa, Spasitelja, sveti Ignacije uči i uzima ovaj sveti radikalizam: “Odsijeci što te sablažnjava!” – slušamo danas u evanđelju (usp. Mk 9,43.45.47).
Svoje mišiće uprijeti za neko zlodjelo – makni to! Svojim nogama ići putem koji nije Isusov – odreci se toga! Promatrati idole, kontemplirati svojim očima lažne bogove – ukloni to, odsijeci! Bogatstvo, koje se pretvara u trulež i moljce hrani, ništa ne vrijedi (usp. Jak 5,2). Podijeli ga s putnicima koji idu u život, pa ćeš vidjeti koliku si radost drugome dao i za se stekao. Ovih dana gledamo kako dobri ljudi na granicama naše domovine od svojega daju prognanicima nesebično, daju putnicima seliocima, žrtvama čudnih nacrta i brojnih interesa. Ma i čaša vode puno vrijedi – čusmo kako Gospodin govori (Mk 9,41). One dragocjenosti i dragulji koji će rđu skupljati i tako svjedočiti protiv nas, ništa ne vrijede (usp. Jk 5,3). Treba ih uložiti u sveti projekt Božjega kraljevstva.
Sve stvorene stvari toliko mi vrijede koliko mi pomažu da ostvarim vječnu svrhu, da idem za Isusom na njegovu putu muke i uskrsnuća. Moje ruke vrijede kada ih ispružim da obrađujem i čuvam Gospodnji vrt koji nam je povjeren (usp. Post 2,15); ruke su silne kada ih raskrilim na iskren, topao zagrljaj; kada nahranim i napojim, kad zaogrnem, kad raširim ruke da primim stranca (usp. Mt 25,35). Moje noge dobro služe ako križ svoj nosim za Isusom i znam da na njegovu putu i trpljenje ima smisla. Noge su vrijedne kad me nose ususret bolesnome, utamničenome, da ga pohodim (usp. Mt 25,36). Gle, samoga Isusa ondje ću naći! Noge su vrijedne kad me nose tako da apostol Ivan i za mene može reći: Evo, ide s nama. S nama je na tvojemu putu, Gospodine (usp. Mk 9,38).
Kako su skupocjene oči moje kad ih usmjeravam na svetu hostiju i kalež blagoslovni! Kako su divne oči moje kad mi daju da se s najljepšim osjećajem radujem bratu, sestri, kada ih vidim. Korjenit zahtjev Gospodnji je poziv da danas širom otvorimo svoje oči i pogledamo što se to zbiva. Tko sto grčevito bori za račun vlastite oholosti, ne samo u svijetu političke vlasti, nego ovdje u mojoj obitelji, u zajednici u kojoj živim? Tko je to pod teretom križa opet i opet pao i sav u ranama i preteškoj boli zadnjim snagama pokušava krenuti dalje. Otvorit ću oči već danas da budem Šimun Cirenac i pomognem nositi križ. Otvori svoje oči već danas – sada, brate moj, sestro moja – tako da ponovno otkriješ najveću moguću ljubav prema svojemu mužu, prema svojoj ženi, prema djetetu svome koje ti je velik Božji dar!
O kako dobro Isusovi učenici upravo u našoj domovini znaju tajnu života! Ljudi koji, evo, u mnoštvima dolaze veliku su poziv Kristovoj zajednici. Sam Isus govori: “Pogledaj, i za njih sam krv svoju prolio! I za njih sam svoj život kao žrtvu pomirnicu prinio!” Mnoštvo budi sjećanja na dane kada je krvožedna ruka naše domove palila, žive ljude tjerala. Čas je za veliko obraćenje! Uspjet će Europa – ma kako ne bi – samo, evo, moramo poslušati riječ apostolsku i dati plaću koscima naših njiva; napredovat će Europa ako pravedno nagradi žeteoce na svojim poljima (usp. Jak 5,4). Što vrijedi kad bismo i sve propise savršeno ispisali, i zakonodavstvo velike Unije do krajnosti uredili, ako života više nema!? Što vrijedi ako srca svoja utovimo (usp. Jak 5,5), a onda nas savjest pali i žari, i u grob među crve natjera. Savjest grijehom opterećena vatra je koja izjeda tijela naša već ovdje na ovome svijetu (usp. Jak 5,3). Zato je pravi čas da poslušamo što to Gospodin govori. Evo, njega, pravednika, osudili smo i ubili – upozorava nas apostol (Jak 5,6). Nije nam se suprotstavljalo, nego je svoje ruke raširio. Nije svojim pogledom prezreo mučitelje, nego je očima potražio majku da joj kaže: “Evo ti sina,”; i ljubljenoga učenika da mu rekne: “Evo ti majke!” (usp. Iv 19, 26).
Da, razumijete dobro braćo moja i sestre, sam je Gospodin dopustio da ga izdajom i udarcima, bičevima i trnjem odsiječemo iz naše sredine, ne zato što nas je sablaznio, nego zato što nas je ljubio, do kraja nas je ljubio. Vikali su “Ukloni! Ukloni!” zato da ga iščupaju iz zemlje živih. “Raspni! Raspni!” – urlala je svjetina da ga baci u grob i zapečati, a on nas je do kraja ljubio. I pokazao nam je što to znači ući u život, što znači da je Bog vječni kralj koji nam iz smrti život spasi (Ps 33,19).
Današnja je sveta misa nova prilika da uđemo u sveti oblak otajstva gdje će nam sam Gospodin s neba progovoriti. Dat će nam od Duha, ne tek starozavjetnoga izbavitelja Mojsija, nego Svetoga Duha novozavjetnoga Isusa, jedinoga Spasitelja čovjeka. Ovdje, pred Gospodinom, mogu se izliječiti od onoga zloduha koji me steže i oduzima mi životne snage, straši me i vuče me u svoj pakao. Ovdje, pred Isusom, Božjim Sinom, pravo je mjesto gdje mogu poput Ivana apostola izreći svoje teškoće i sumnje, postaviti svoja pitanja (usp. Mk 9,38). Ovdje ću, u svetoj dvorani Posljednje večere, gdje Učitelj i Gospodin do kraja otvara svoje srce, čuti prave riječi. Sve je svojim prijateljima priopćio. Otkrio im je tajnu. Radikalizam neće biti dovoljan ako počiva na mojim vlastitim snagama. Gle, Jošua je htio ušutkati proroke u taboru (Br 11,28). A Mojsije ga zaustavlja (11,29). Apostoli su branili drugima da izgone zloduhe, ali Gospodin veli: “Ne tako” (usp. Mk 9,39). Na Posljednjoj večeri jasno veli svojima: Otac je vinogradar. Otac odsijeca lozu koja rod ne donosi. Očeva božanska ruka brižno čisti onu koja rad donosi da još više roda donese (usp. Iv 15,1s).
Korjenitost i duhovni napredak neću ostvariti time da grubo režem i odsijecam po svojoj mjeri. Najveći zahtjev i ekstremna askeza jest primiti taj veliki dar da sam Otac nebeski u svojoj dobroti na meni čini svoja djela. Evo, Gospodine, nedostojna sam loza na svetom trsu: Očisti me tako da rukama činim djela koja će i mene samoga utješiti i neće me sablazniti! Očisti me da nogama hodim putom koji će i mene samoga obradovati i neće sablazniti! Očisti mene, lozu koja ne od svojih vlastitih zasluga živi na trsu i od trsa; očisti me, Oče nebeski, tako da moje oči danas još jednom sa svim zanimanje i svim mirom, do u najveću dubinu gledaju tajnu svete krvi, krvi novoga saveza koja se za mnoge prolijeva!
p. Niko Bilić, SJ
26. nedjelja u godini B, 27. 9. 2015., 27. 9. dan osnivanje Družbe Isusove Br 11,25–29; Ps 19,8.10.12–14; Jak 5,1–6; Mk 9,38–43.45.47–48
