Ovako je to bilo na vrlo smjelom i aktualnom interdisciplinarnom simpoziju o Religijama i nasilju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, 17. listopada 2014. Dok se svijet ujedinio zbog terorizma u Francuskoj i dok naši branitelji ustrajno bdiju, jasno nam je koliko je tema žurna:
Rane iz domovinskoga rata podsjećaju nas kako su zlorabili religijska čuvstva i uvjerenja, strasti i iluzije oni koji su to znali, mogli i htjeli. Previše su te rane žive da bismo tek na površini ostali kod svete knjige koja zapovijeda: “Ne ubij!” (Izl 20,13; Pnz 5,17) i definira: “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8.16). Upravo Biblija nas pred aktualnim terorizmom poziva da iskreno pregledamo gdje su izvori ljudskoga nasilja, odakle znanje i ideje, oružje, novac, tko i zašto podržava nasilje. Pamtimo još komunizam – koji je poput neke nasilne religije – dovitljivo zahtijevao beskompromisno klanjanje nametnutim idolima, pa nam je još jasnije kako vjera nipošto nije tek neka privatna stvar, nego valja odgovorno pogledati što je istina, a što iluzija i medijski teror staroga ili novoga oblika.
Želio bih u ovom kratkom izlaganju imati lucidnost Marka Marulića koji na početke hrvatske književnosti postavlja teološku sliku, primjenjujući je na svoje doba kada velika sila prijeti narodu i domovini. U liku Judite on ne gleda neki bijesni poziv na uzimanje mača u ruke, nego prepoznaje smisao biblijske knjige koja pred čitatelja stavlja lik nezaštićene udovice. Baš u skladu sa svojom najavom: “Gospodin će mojom rukom donijeti spasenje” (Jdt 8,33), Judita se ne može osloniti na vlastitu snagu. Prije odlučnoga udarca još dvaput ona moli, štoviše dvaput mora udariti čime se također očituje da snaga nije od nje. Marulić se ne da zavesti i ispravno u “maču” prepoznaje drevnu sliku Božjega suda kojom se osobito proroci služe.
Nije teško složiti se da Riječ Božja računa na analogijski ustroj naše spoznaje, na čitatelja koji prepoznaje metaforu i simbol. Upravo Biblija kao osnovni religiološki dokument upozorava koliko je važno iskreno se suočiti s likom osnivača religije i utemeljiteljskim dokumentima. Jedino životno djelo osnivača verificira autentičnost, vjerodostojnost religije i njezino podrijetlo u Bogu. Bez rasta u zdravom i odgovornom, čovjeka dostojnom poznavanju Božje Riječi, religijska praksa gubi svoju bit, opasna je i razorna.
U ovom promišljanju kao ishodište stoji činjenica da Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, odobrava, rehabilitira i potvrđuje izvorno značenje zbirke koju mi danas nazivamo “Stari zavjet”. Izrijekom navodi važnost Zakona i Proroka, sažimljući ih u poznati zahtjev: “Činite ljudima ono što biste željeli da oni vama čine!” (Mt 7,12)
Kad Isus Krist govori da je donio mač (Mt 10,34), onda ponajprije iz njegova životopisa znamo da je riječ o očitovanju Božjega autoriteta, a ne o ljudskom oružju, eto – maču. Više ne vrijedi moj ljudski sud nad bratom i sestrom, nego Božji, više ne sudi muž ženi, svekrva snahi, nego su Božjemu sudu podložni (usp. Mt 10,35; Lk 12,53). Čuvena riječ upućena apostolskom prvaku Petru: “Tko mač uzima, od njega i pogiba” (Mt 26,52) upozorava na samorazarajuće posljedice nasilja. Pljačkaš biva opljačkan, napadači se međusobno napadaju, vojnik u vojsci sinova Izrealovih niti neće stići u boj, već su napadači u bijegu – nalazimo kao strukturu rata Gospodnjega u Bibliji.
Biblijski govor o nasilju veliko svjetlo prima u čuvenu izvještaju o boju koji će Mojsije pratiti svojom molitvom. Dok su mu ruke uzdignute, Božji narod pobjeđuje (usp. Izl 17,11). Boj je to koji traje cio dan. Boj je to povjeren mladiću Jošui za kojega će još puno kasnije stajati da je nedorastao mališ poput Samuela u svetištu, ili kao Jeremija koji za se veli “dijete sam”. Filolozima možemo zahvaliti na još jednom ključu za razumijevanje: Usprkos raširenu prijevodu “Amalečani” za lik napadača u svetom tekstu nalazimo naziv “Amalek”, i lako ćemo i brzo shvatiti da bezuspješno tražimo u njemu etničku ili geografsku oznaku. Riječ je o simbolu iskonskoga Božjega protivnika koji napada na život ljudi.
Upravo ova lingvistička bilješka upozorava nas da u čuvenu izvještaju o prelasku preko Crvenoga mora također uočimo kako je “Egipat” simbol, kao što će to poslije biti “Babilon” sve do Novoga zavjeta i do suvremene kulture. Nećemo u tom 14. poglavlju Knjige Izlaska naći izvještaj o Egipćanima, nego se ustrajno rabi “Egipat” pa i onda kad Božji narod gleda kako “Egipat” umoren leži na obali morskoj (Izl 14,30) – “Egipat”, kuća ropstva koja izrabljuje i ne da živjeti, a ne zemlja ili narod. Nabukodonozor bit će također – upravo kod Judite – slika onoga koji si oholo pripisuje božanski autoritet i zločinački prijeti istrebljenjem svima koji se njemu ne klanjaju (Jdt 3,8). Filologijska preciznost o Egiptu može pomoći da shvatimo tešku rečenicu kao što je npr. “Gospodin pobi prvorođence Egiptu” (Ps 135,8; 136,10), a znači: Izdanke opačine, porobljivanja i oduzimanja života u korijenu valja sasjeći, i to Bog čini. Sjetimo li se Kristova tumačenja – također u slici – da je njegov Otac nebeski vinogradar (Iv 15,1) – on čisti lozu, on siječe (r. 2), – biblijska poruka postaje vrlo dohvatljiva. Isusov nauk čuva nas od zastranjenja. Iskorijenjivanje o kojem Biblija govori u prvom je redu boj protiv zlih nadahnuća u mojemu vlastitome srcu.
Prorok Zaharija bilježi poznati redak u kojem sâm Bog govori o tome da su ga proboli (Zah 12,10). Slika je toliko čudovišna i zastrašujuća da već Septuaginta mijenja gramatički oblik, stavljajući treće lice: umjesto “gledat će mene“, stavlja “gledat će njega“. Ali Ivanovo evanđelje, primjenjujući drevnu besjedu na Krista Raspetoga (Iv 19,37), pokazuje koliko je proroštvo istinsko te će križ kroz vjekove upozoravati dokle seže naš ljudski grijeh kad dižemo ruku na Sina Božjega, a ujedno svjedoči kakav je Kristov odgovor na ljudsko nasilje. Sam Isus otkriva što Biblija kaže o nasilju, upućujući na tri dijela svete Hebrejske zbirke: “treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44).
Kristova se plodna metoda izvrsno očitava na dobro poznatomu primjeru preljubnice koju mu dovode na sud. Isus Krist daje odgovor pismoznancima i farizejima koji ga svrstavaju na svoju stranu, obraćajući mu se s “Učitelju” – Rabbi (Iv 8,4). Daje odgovor nositeljima religije koji bi trebali iznutra poznavati božansku riječ i koji revno žele obdržavati Božje zapovijedi, ali pitaju tek za Mojsija (r. 5), ostavljajući Boga po strani. U ime religije traže smrt. Stavljaju na sebe masku napasnika (πειράζω r. 6) koju Isus iz pustinje poznaje. Odgovor je Kristov ponajprije neverbalan: saginje se jedanput (r. 6), pa potom opet (r. 8), pokazujući blizinu poniženoj i na smrt preplašenoj ženi, piše po tlu zemaljskom od kojega je prema Bibliji sazdana čovjekova prolaznost (r. 6 usp. Post 2,7). Poznati verbalni odgovor plodno će zaustaviti nasilje, kamenje neće poletjeti, a napadači će se sami napustiti sveti hramski prostor (Iv 8,9). Onu kojoj je prijetila sigurna smrt oslovljava riječju “ženo” (r. 10) te tako upozorava na dostojanstvo koje od početka Biblije ima od Boga, riječju kojom se obraća svojoj vlastitoj majci dvaput u istom evanđelju (Iv 2,4; 19,26). Cijena Kristova odgovora vidi se osobito na kraju poglavlja kada se napadači spremaju na nj kamenje baciti (Iv 8,59). Krist ne osuđuje ali i ne umanjuje, ne odobrava, nego odnosi grijeh, uzima ga na se – doslovce.
Iz velikoga popisa biblijskih zapovijedi Krist, Učitelj, slažući se s pismoznancem, izdvaja zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kad u proslavljenu retku iz Ponovljena Zakona čitamo o tome da čovjek treba svom ljudskom snagom ljubiti Boga (Pnz 6,5), onda lako nalazimo pozadinu za Kristov govor o silovitosti kojom se ulazi u Božje kraljevstvo (Mt 11,12). Snaga, koja u biblijskoj slici čovjeka dakako uključuje tijelo, traži da ljubav bude utjelovljena, bez toga religije nema. Radikalizam koji Krist zahtijeva jest nasljedovanje njegova puta.
Odmah ćemo se složiti da biblijski tekstovi veoma otvoreno gledaju na sav spektar čovjekova dostojanstva i veličine, ali ujedno bespoštedno razotkrivaju našu izopačenost, sadističko bezumlje i razaračke nagone. Obično dapače vlada misao kako se na stranicama Staroga zavjeta posvuda može naći nasilje sve tamo od Kajinova bratoubojstva obavijena krutom šutnjom između braće (Post 4,8), preko klina za šator koji Jaela nemilice zabija kroz sljepoočicu silnika na čelu napadačke vojske (Suci 4,21), sve do omiljenoga proroka Jone dok se na smrt ljuti što prijestolnica velesile, koja je uništila životni prostor velikoj većini njegova naroda, nije razorena (Jon 4,9). Upravo njegov primjer pokazuje iskonsku Božju nakanu da odgoji svojega proroka i oslobodi ga od bijega pred božanskom milošću i sućuti koja će se i nad biljčicom sažaliti. Biblija ne samo da opisujući brojna ratovanja pogađa u bitno obilježje naše stvarnosti, nego također obuhvaća različite, pa i oprečne misaone struje, odražavajući tako različitost ljudskoga promišljanja s jedne strane, i ističući se druge strane kako su djela i postupci presudni, a ne tumačenje koje može i nedjelo proglasiti junaštvom.
Niko Bilić, SJ
Cijela studija u:
