Tobit na početku Knjige o Tobiji autobiografski izvješćuje kako je odrastao kao siroče uz baku Deboru u Galileji. Sam će za se jasno reći da je potomak Noe, Abrahama, Izaka i Jakova (Tob 4,12) i time se jasno svrstava u Božji narod. Pripada naraštaju koji je još bio u svojoj zemlji prije pada Sjevernog kraljevstva, i to među one koji ostadoše vjerni te je redovito hodočastio u Jeruzalem.
Kao izgnanik u asirskoj Ninivi tri desetine svojih dobara poklanja u dobrotvorne svrhe. Čuva se nedopuštenih jela i provodi intenzivan duhovni život. Pobožan je vjernik koji poznaje Amosa (2,6) i Jonu (14,4.8). Slično Josipu u Egiptu i Danijelu u Babilonu i otac Tobit dobiva visoku kraljevsku službu. Premda je porobljeni stranac postaje kraljev ekonom, ali kod vladareva nasljednika gubi naklonost. Optuženom i ocrnjenom štoviše prijeti mu smaknuće pa se skriva i gubi sva dobra. Po brzoj smrti novoga kralja zaslugom rodbine opet dolazi u dvorsku službu. Ponovno se izlaže, čineći dobro.
Poznat je izvještaj o tome kako je čineći dobra djela i obdržavajući propis čistoće zanoćio napolju. Te kobne noći snađe ga bolest koja mu onemogućuje vid. Oslijepio je. Njegovo vlastito svjedočanstvo – da je išao liječnicima i da mu nisu mogli pomoći – važno nam jer upućuje na to da se traži još nešto više. Osam dugih godina trajat će bolest (14,2).
Nova teška situacija bolesti tjera ga da živi na račun drugih. Neko vrijeme ima bogata dobročinitelja, a poslije ga žena uzdržava. Kad međutim i s njom dolazi u sukob, moli za smrt. Obiteljski čovjek, s navršenih 58 godina, blistave karijere u stranom svijetu, pravedan i krepostan, zbog bolesti dolazi do toga da ojađen i pun žalosti (3,1), izvan vlastita doma (3,16) moli da Bog prihvati njegov duh, da “umre i postane zemlja” (3,6). Kao bolest osjeća i onu gorčinu koja mu se u duši skuplja (3,6). Poput Jone argumentira pred Bogom da mu je “bolje umrijeti negoli živjeti” (3,6 usp. Jon 4,3.8). Svoj život naziva pokorom. Veliku mudrosnu pouku sinu Tobiji izriče kao oporuku, spremajući se na smrt (Tob 4).
Zanimljivo, u svojoj molitvi fizičku bolest jedva i spominje, ali širokom teološkim pogledom u grijesima predaka, zajednice i svojim vlastitima usudi se vidjeti uzrok izgnanstvu i životu u stranoj zemlji, pod tuđinskom vlašću. Svoju bolest stavlja u kontekst sveopće životne situacije.
Dragocjen podatak Svetoga pisma jest da mu je molitva uslišana (3,16). Rafael, Božji glasnik, poslan je izliječiti njegove oči. Naknadno će potvrditi da je riječ o Božjoj zapovijedi (12,8). Rafael točno navodi isti nalaz i dijagnozu koju izvorni, Tobitov opis bolesti donosi (“bijele mrlje” 2,10; 3,16). Tajanstveni poslanik, daje se naći, kao bliski rođak, ali privremeno skriva pravi identitet. On posjeduje znanje – poznato mu je što treba priskrbiti kao lijek (Riba će u Novom zavjetu biti simbol hrane i poslije zaštiti znak Krista, Spasitelja) precizno navodeći da je riječ o masti kojom treba premazati oboljele oči (6,9). Svoje neobično znanje Rafael će očitovati najavljujući unaprijed dobar ishod, a za samu “operaciju” točno će navesti postupak (treba namazati oči) i neugodan proces izlječenja (svrbež koji izaziva trljanje očiju). Sin Tobija poslije će osobno potvrditi da je Rafael vratio zdravlje Tobitu (12,3)
Tobitova nova tuga i bol bit će predugo čekanje na sinov povratak (10,2) i sumnja na zao ishod. Izgubio je nadu da će ga još ugledati (10,8).
Proces izliječenja u užem smislu počinje tako da dobar sin pamti u kakvu je stanju ostavio Tobita, oca svojega, i na poticaj Rafaelov žurno kreće, trči ususret ocu. Cilj ozdravljenja i radostan rezultat Sveto pismo neuvijeno navodi, upozoravajući tako na dubok antropološki kontekst: Tobit će opet vidjeti sina (11,8). Sam će potvrditi da mu je glavna radost obnovljenog vida što opet gleda sina (11,14).
Otac ne vidi, žena mu javlja radosnu vijest o povratnicima. Dok izlazi spotiče se, sin mu pritrči i postupa s lijekom prema uputi. Pritom kao sućutan bolničar hrabri oca. Proces se odvija baš kako je najavljen, a radostan pogled na sina pretače se u zagrljaj i suze radosnice. Prve riječi sretna, zdrava oca jesu molitva: Hvali i blagoslivlja Boga. Drugi svjedoče o njegovu ozdravljenju, zadivljeni, i tako su dokaz da nije samo u pitanju subjektivan doživljaj (11,16). Izliječen bolesnik i pred njima jasno priznaje da u tome vidi Božje smilovanje. U velikoj molitvi još jednom tumači bolest kao posljedicu zlih djela, a ozdravljenje kao oproštenje Božje. Poput Abrahama dobit će na dar cijeli jedan novi život – izliječen od bolesti poživjet će još stotinu godina. Nov dobar vid seže sve do svetoga grada Jeruzalema kojemu proročki promatra budućnost i u molitvi (c13) i u oproštajnom govoru (c14).
Tobitov primjer dragocjeno pokazuje kako je čovjek u svojoj bolesti povezan sa sudbinom sina. Štoviše divno je svjedočanstvo o tome kako je izliječen akcijom i zaslugom vlastita djeteta.
Premda je pravednik, poput Joba, nesretna bolest dovela ga je do odustajanja od života, do želje za smrću. Svrstava se u red s Mojsijem, Ilijom, Jonom i Jobom kojima je život postao pretežak. Bolest ga dovodi molitve. Ozbiljno se priprema na smrt, ali sve će se preokrenuti. I naknadno bolest će tumačiti kao udarac od Boga, a ozdravljenje kao smilovanje.
Rafael, liječnik, dopuštajući da privremeno bude vidljiv njihovim očima ukazuje na dublju potrebu da progledamo i uočavamo prave vrijednosti, otkrivamo plodne lijekove i prepoznajemo one koji nam uistinu pomažu da živimo.
(iz N. Bilić: “Ozdravljenje kao Božji dar”) * vidi: Tobija i Sara
