Debora – sutkinja vjernica - Biblijski portal

Promotrimo li izbliza lik biblijske žene i majke Debore, opisane u 4. i 5. poglavlju Knjige Sudaca, vidjet ćemo da se ističe već time što je među sucima-izbaviteljima jedina žena. Uživa ugled osobe kojoj ljudi uzlaze da bi pravedno riješili svoje pravne poslove (Suci 4,5).

Vjera i pravda

Biblijska Debora autentična je žena: ima muža, a za samu sebe u velikoj će pjesmi reći da ustaje kao “majka u Izraelu” (Suci 5,7) pa s pravom smijemo zaključiti da imaju djece. Njezinu marnu zauzetost oslikava ime koje doslovno znači – “pčela”. Debora je vrijedna pčelica koja neumorno iz dana u dan rješava sitnije ili krupnije pravne zavrzlame u Božjemu narodu. U Godini vjere osjećamo da vjera uvijek traži pravdu u ime Evanđelja, inače ostaje mrtva i bez sadržaja.

I baš u Deborinu svagdanjem poslu očituje se njezina veličina. Uza svoju aktivnu obiteljsku ulogu i uza svu uronjenost u zamorne sudačke zadaće koje zahtijevaju ne samo bistrinu uma, nego i emotivnu snagu, Debora ima oka i srca za ukupne prilike u velikoj zajednici. Nije zatvorila oči, nije se dala zarobiti sitničavim natezanjima između privatnih interesa. Vjera otvara srce čovječje za božanske razmjere.

Crkva u Hrvatskoj može živo osjetiti Deborino doba. Punih dvadeset godina Božji narod trpi izvrgnutost tuđinskoj velesili – pra-neprijatelju Kanaanu (4,1.23). Danas, kad se cijeli narodi doslovce guše u dužničkoj krizi, zadivljuje aktualan biblijski opis da su sinovi Izraelovi “prodani” (4,2) – tako izvorni biblijski jezik. Bolno svjesni da upravo novac može biti sredstvo nepravedne vlasti nad drugima, osjećamo kako vjera nudi iskren pogled na pravo stanje stvari i silnice koje pokreću događaje, ali u isti mah daje veliku slobodu od grabeža koji dušu ne usrećuje.
Široko srce Deborino očito prati zbivanja kad ona zove odabranika koji treba okupiti branitelje iz Izraelovih plemena. S punim autoritetom ona šalje po njega (4,6) i, kad dođe čas, naređuje: “Ustani!” (r. 14). Plod Biblija ne skriva. Nasuprot dvadeset patničkih godina, njih četrdeset velik je dar – obuhvaćaju, kako u biblijsko doba tako i danas, takoreći cio jedan odrasli život.

Vjerodostojna proročica

Deborah-of-the-bible-Charles-Landelle-1901

U Svetom pismu Debora je u vrhunskoj mjeri odlikovana naslovom proročice (Suci 4,4). Jedina među sucima ima odsudnu titulu koja će po krštenju biti dodijeljena svakoj kršćanskoj duši – pridruženoj Kristu proroku.

Poučno je s kojim oprezom i taktom Debora govori o Bogu. “Nije li Gospodin zapovjedio: idi, uziđi na goru Tabor” (4,6), sazovi one koji će s tobom braniti svetu zemlju – iznosi ona pred svojega budućega suradnika, dajući mu da sam ispita i promisli. “Nije li Gospodin pred tobom izišao?” (4,14) govori mu Debora na dan velike pobjede. Ako je on prije tražio uvjete i jamstva da bi donio odluku, ovaj put odmah kreće u akciju. Debora ne nameće, nego oba puta iznosi Božje stvari tako da svoje zvanje sam čovjek osobno prosudi. Od početaka Crkva gleda Evanđelje kao zov ljudskoj slobodi. Isus poziva: “Hoće li tko ići za mnom…”, “Tko hoće služiti mi…”.

Na tajnovitost Deborina postupka upozorava izostanak uobičajenih biblijskih struktura. Nećemo za nju naći izvještaja da ju je Bog podigao i postavio u sudačku službu. Nisu kod nje zapisane redovite formule koje služe kao znak raspoznavanja – ni ona velika proročka: “i dođe joj riječ Gospodnja”, ni ona glasnička formula koja bi po naravi slijedila: “ovako govori Gospodin”. Ne čudimo se kad joj Izraelov vojvoda postavlja uvjet: “Poći ću samo ako i ti pođeš” (Suci 4,9)!

Osobno jamstvo

Velika je vjera ove žene! Debora samu sebe daje kao jamstvo. Osobno će biti talac pouzdanosti Božjega naloga. “Sigurno idem s tobom” veli ona te ni časa ne časi, nego već u istom biblijskom retku polazi!

Pouzdano Debora svjedoči o Božjemu vodstvu. Već njezina najava: “privući ću” napadačke postrojbe i”dat ću” ih tebi u ruke jasno naznačuje da je Debora poput svih istinskih proroka vlastito “ja” ustupila Bogu na raspolaganje (Suci 4,7). Božje riječi zvone u njezinim ustima u skladu s prvom zadaćom proroka (usp. Pnz 18,18). Istinitost Deborina vidljiva je u tome što se ostvaruje proroštvo da će pobjednička slava pripasti jednoj ženi (Suci 4,9). Još je daleko važnije što se obistinjuju riječi o spuštanju napadačke vojske ne potok Kišon. Bijahu to doista Božje odredbe o dovitljivoj strategiji: Branitelji na gori Taboru u naravnoj su prednosti pred napadačima u dolini Kišona, potoka koji će biti mjesto radikalna obračuna Ilijina s lažnim prorocima. Tko je na visini, na boljem je.

Korjenita pobjeda Božja

deborah-a-prophetess-the-wife-of-lapidoth-she-judged-israel-at-that-time

Važna potvrda Božja njegovoj proročici očituje se u zahvatu kakav znamo iz središnjega događaja u starozavjetnoj povijesti spasenja – prijelaza preko Crvenoga mora. Ista ona riječ koja u Izl 14,24 označava čudesno “blokiranje” moćnoga progonitelja, prepoznatljivo u kotačima koji su zakočeni i ne mogu dalje, naći se i ovdje u opisu Deborine pobjede. Zbunio je Gospodin i osujetio moć napadača – zapisuje biblijski izvještaj (Suci 4,15). Autentičnost Deborinih riječi utemeljuje i Božje vodstvo naznačeno motivom svetoga “rata Gospodnjega”. “Ispred” njih Gospodin je zaustavio agresore, “pred” sinovima Izraelovim spasonosno je ponizio iskonskog protivnika – izvješćuje dvaput sveti tekst (4,15.23).

Do kojih razmjera seže veličanstvena pobjeda očituje se u povlačenju napadača sve do mjesta iz kojega su pošli (r. 16) i u konačnom “iskorjenjivanju” (r. 24), koje u Bibliji označuje radikalnu borbu protiv grijeha. Da Debora s pravom najavljuje Božju moć koja natkriljuje svu ljudsku snagu pokazuje i činjenica da se na početku okuplja šačica pješaka – kako izvornik otkriva u 4,10 – nasuprot mnoštvu željeznih bojnih kola (r. 3.13), a na kraju ljuti vožd agresorskih vojski “pješice” bježi (r. 17). Znamo dobro, Božja pobjeda na stranicama Staroga zavjeta, pripravlja osnovicu na kojoj počiva kršćanska vjera, a to je Kristovo uskrsnuće iznad ljudskih silâ i shvaćanja!

Važna je molitva

Čista vjernička duša i istinitost Deborina proročkoga poslanja očituju se u tome što nakon velikoga uspjeha nipošto ne dolazi do uznositosti i pripisivanja zasluga samoj sebi. Ona za veliko djelo poziva na hvalu Bogu. Silna pobjeda dovodi do proslave Boga. Dvaput ona u pjesmi zove: “Hvalite Gospodina!” (Suci 5,2.9). A vrućom molbom, koja je toliko skrovita da se u prijevodima jednostavno izgubila, otkriva izvor svoje snage. Usred raskošna hvalospjeva Debora vapi: “Siđi k meni, Gospodine!” (5,13) rabeći pri tom sliku “silaženja” koja već zaufano najavljuje središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. “Ponizio je sam sebe” (Fil 2,8) – pisat će sv. Pavao o Sinu Božjemu koji se odrekao božanskoga veličanstva i postao ljudima sličan. Sišao je – sve do nogu apostola na Posljednjoj večeri, sve do Podzemlja – baš kao što je Debora za se valjano molila.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ