Znamo da je 40 intenzivnih dana nakon Kristova uskrsnuća od ključnoga značenja. Djela apostolska svjedoče kako je Učitelj brojnim dokazima morao uvjeravati svoje apostole da je živ (Dj 1,3). Pokazivao im je kako se ostvario znak Jonin koji je prema Matejevu evanđelju čak dvaput za sebe najavljivao (Mt 12,39; 16,4). Svoje počivanje u grobu Učitelj unaprijed tumači uz pomoć Jonina boravka u utrobi velike ribe (Mt 12,40). I to će biti jedan od svetih znakova-čudesa koje čini da bi svoje doveo do vjere. Zaista Knjiga Jonina izrijekom spominje kako su Ninivljani povjerovali Bogu – na temelju prorokova jednodnevna nastupa, kad je tek trećinu njihova grada mogao obići, već su došli do spasonosna povjerenja, stekli su pouzdanje u Boga (Jon 3,5).
Važno smirenje
Samo ime proroka Jone znači „golubica“ i odmah nas podsjeća na Noinu povijest kad nakon prestanka obilnih kiša čeka da se vode povuku (Post 8,8-12). Golubica s grančicom u kljunu ući će u svjetsku kulturu kao znak mira. Nakon razornih bujica, došlo je veliko smirenje. Jonina povijest uvelike odražava taj biblijski nacrt. Ubrzani i dovitljivi aktivist, koji odmah skače na noge da se dadne u bijeg, usred oluje u dnu lađe pronašao je za se spokojni kutak gdje ga je uhvatio tvrd san (Jon 1,5s). Kad ga bace u dubine, umirit će se zapjenjeno, bijesno more (Jon 1,15). Moreplovci se sretno izvukoše od zla za koje su već utvrdili da ih je zbog Jone snašlo (1,7.8), a koliko je ozbiljno bilo najbolje svjedoči kapetan kad govori o propasti koja prijeti (1,6). Jona donosi smirenje.
I Ninivljani će se od silnoga zla koje se uspinjalo sve do pred Božje lice (1,2) Joninom zaslugom spasiti. Na kraljev proglas obratili su se od zla puta (3,8.10), pa je Bog zaustavio zlo koje je prijetilo i podario smirenje (3,10). Sam Jona na kraju knjige, nakon bježanja i oluje, nakon morskih dubina i dubinske ljutnje dolazi do tišine. Smirio se i prvi put počeo doista slušati što mu to Bog govori, bez drskoga udaljavanja, bez protuslovljenja. Jona je znak jer se napokon smiruje u kontemplaciji. To odgovara njegovu znakovitu tvrdome snu od prije koji ga veže uz mistična iskustva s početka Svetoga pisma, kad se čovjek u sebi toliko povukao i umirio da može biti podatan materijal za Božje djelovanje poput Adama (Post 2,21), da može primiti veliku objavu poput Abrahama (Post 15,12). To odgovara i Joninu uvjerenju iz prve molitve, izrečene u ribljoj utrobi, da će motriti sveto mjesto Božjega boravka (Jon 2,5) – pogledom kakvim je Abraham na Božji poziv trebao motriti zvijezde (Post 15,5), istim pogledom kakvim će „gledati onoga koga su proboli“ (Zah 12,10, usp. Iv 19,37).
Ipak, Jonin je znak najviše i najtočnije prepoznatljiv u njegovu dalekosežnome i teološki ključnom svjedočanstvu: „uzdigao si iz jame moj život“ (Jon 2,7). Prije slavnih misli iz Knjige Makabejaca Jona već izravno upućuje na ono što će se zbiti u Kristovu uskrsnuću.
Silaženje do dna
Knjiga o Joni upadljivo ističe silazak ovoga čovjeka u sve veću dubinu. Umjesto da se na Božju zapovijed uputi do Ninive, glavnoga grada velikoga Asirskoga carstva, on hitro ustaje i polazi prema dolje, silazi do luke Jafe (Jon 1,3). Isti biblijski redak opisuje kako je ondje prema brzo iskovanu planu pronašao lađu za odlazak u daleki kraj, na drugu stranu Sredozemnoga mora. Sišao je u nju, ukrcao se. Kad je zavladala oluja, koja i u iskusnim mornarima budi pravu paniku i vruće zazivanje raznoraznih božanstava, Jona se skriva, spuštajući se još dublje u unutrašnjost lađe (1,5). Nakon toga, ne samo da je po vlastitoj zamisli bačen u more, nastavljajući svoje silaženje, nego vlastitim riječima iz utrobe velike ribe potvrđuje da je „sišao“ do kraja, došao je do dna. „Siđoh do korijena planina“ slikovito veli on (2,7), bez uvijanja spominjući da se pritom prema njegovu sudu nalazi u Šeolu – u podzemnom prostoru mrtvih (2,3). Najavljuje tako svoju potonju misao da Božje uho nije gluho ni za glas onoga koji je među pokojnima.
Jonin je znak potpuno silaženje Sina Božjega, koji je sama sebe oplijenio i uzeo lik sluge, postao nam sličan, sve dotle da se riječi Psalma 22 na njemu ostvariše: „Ja crv sam, a ne čovjek“ (Fil 2,7; Ps 22,7). Znak Jonin ostvaruje se kad Isus ide tako daleko da, prema jednoglasnu svjedočanstvu Novoga zavjeta, silazi u grobnu jamu (1 Kor 15,4).
Božanski pedagog
Znak je Jonin ponajviše strpljiv Božji odgoj kojim u svojega proroka ulaže više negoli je za pogansku Ninivu potrebno. Jona je otpočetka dvoznačan. Čuje Božju riječ i odmah ustaje, ali neskriveno se daje u bijeg od Boga. Hrabro priznaje tko je i koga štuje (1,9), ali u isti mah otkriva svoj pothvat: bježi od Božjega lica (r. 10), Njegova je to inicijativa na koju se odmah daje, štoviše spremno je i platio samo da ode što dalje (1,3), a onda se u prvoj molitvi tuži i prigovara „odbačen sam od tvojih očiju“ (2,5). Sva mučna razdijeljenost njegova srca izbit će na površinu u njegovoj drugoj molitvi. On bježi od Boga premda dobro zna da je Bog milosrdan i milostiv (4,2)! Zašto bježi?
Prisjetimo li se da je Niniva glavni grad silnoga carstva koje je 721. pr. Kr. praktički do temelja razorilo Izraelovo sjeverno kraljevstvo pa time i veliku većinu – deset od dvanaest plemena u Božjemu narodu, razumljiv nam je osjećaj koji ispunja Joninu dušu i progoni ga. Dovoljno je dozvati u pamet našu noviju povijest i naše normalne osjećaje vezane uz grad koji postade simbol za politiku podmukla i krvava osvajanja! Upravo takvu čovjeku koji u svojem drugom razgovoru s Bogom dolazi do krajnje depresije, dvaput tvrdeći da mu je smrt bolja od života (4,3.8), Bog posvećuje ljubaznu pažnju i strpljivo ga odgaja. Komunicira s njime – kad ne ide riječima, onda iskustvenom komunikacijom u čuvenu primjeru s bršljanom i crvom. Jasno je rekao Jona da Boga štuje, Stvoritelja – koji zapovijeda vjetru na moru i istočno od Ninive (1,4; 4,8); naređuje ribi (2,1.11), bršljanu i crvu (4,6s), a sada, evo, s tolikom skrbi pristupa svojemu povjereniku da ga oslobodi od zla koje je njega zahvatilo (4,1). Dvaput pita o njegovu osjećaju (4,4.9), dvaput se suprotstavlja njegovoj želji za smrću.
Mir u kojemu odjekuje zaključna pouka o žaljenju bršljana i grada neće remetiti neki nov Jonin prigovor. Konačno Jona može osjetiti kako kuca ono sućutno i do u dubinu ražaljeno Božje srce, kojemu su se Ninivljani prema kraljevim riječima ponadali, i potom su ga doista iskusili (3,9s). Smilovanje o kojemu Jona osobno svjedoči, proširujući drevnu formulu Božjega milosrđa dodatkom o „ražaljenju nad zlom“ (4,2), sada može ući u dublje emocionalne sfere proroka koji je već u prvoj molitvi uvidio da je od Gospodina spasenje, a ne propast (2,10). Već tada je govorio „Bogu svojemu“ (2,2), već tada, zaklonjen u ribljoj utrobi, govorio je onako kako će to Toma pred Uskrslim učiniti: „Bože moj“ (2,7). Sada to može Jona osjetiti i proživjeti. Tebi pripadam, tvoj sam…!
U tišini koja je nastala može Jona poslušati što mu Gospodin doista govori, pa neće nagliti sa svojih „četrdeset dana do propasti“ (3,4) kako je to u Ninivi učinio premda takvu odredbu od Boga nije čuo. Prorok treba prvo u svom srcu stvoriti prostor da mu Bog govori (3,2) – to je prvi zadatak. Znak Jonin bitan je za nas dok, evo, kročimo u puno članstvo u velikoj Europskoj uniji kojoj dolazi sretna budućnost samo ako bude smjerna učenica Kristova. Znak Jonin traži od nas da u vazmenom vremenu – usprkos opravdanu isticanju 40 dana korizme – sa svim žarom duše prepoznamo školu uskrsne vjere. Još je daleko važnije 40 dana Gospodinova ljubaznoga poučavanja sve do Uzašašća. Poslije Uskrsa čas je da se – kako baš i godi našoj iskonskoj žudnji – smirimo u dubokoj kontemplaciji živoga božanskoga srca koje uzdignuto iz grobne jame (usp. Jon 2,7).
Niko Bilić
