Dar života
Život i smrt. Kao što je Isus četrdeset dana bio u pustinji, tako je poslije svoje muke četrdeset dana pokazivao i dokazivao svojim učenicima da je živ (Dj 1,3). Uskrs je pobjeda ljudskoga života nad smrću, a upravo je o tome riječ kad govorimo o uskrsnuću. Listajući Sveto pismo prvi put ćemo naći da se govori o životu i smrti praktički na samom početku. Želja za životom prisutna je u Sv. pismu od onog časa kad je čovjek primio od Bog na dar dah života, otkad je postao živom dušom (Post 2,7). Bog koji prvi put daje život, može ga i obnoviti.
I problem smrti spominje se već kod prvog grijeha. Lukavi zavodnik izokreće Božje upozorenje i izriče izravnu laž. Napomeni: »Sasvim sigurno ćeš umrijeti« (Post 2,17) zmija se suprotstavlja lažnom tvrdnjom: »ne, sigurno nećete umrijeti« (3,4) dok nagovara Evu da posegne za plodom na drvu spoznaje dobra i zla.
Smrt, koju će sv. Pavao nazvati »posljednjim neprijateljem« (1 Kor 15,26) nalazi se već na prvim stranicama Pisma jednako kao i božanski dar života. Od početka su uz čovjeka. Upravo o ta dva pola, o smrti i životu, govorimo, kad govorimo o uskrsnuću.
Uznesenje. Ima nekoliko likova u Svetom pismu koji su posebna najava i slika uskrsnuća. Prvi je su Henok, pradjed Noe pravednika, a drugi Ilija, čuveni prorok. I za jednog i za drugog nema u Bibliji izvještaja da su umrli, nego se spominje da su »uzeti« s ovoga svijeta (hebr. לקח laqaḥ uzeti). Henok koji je hodio s Bogom, sam doživljava da je taj hod obilježen Božjim životom koji se nastavlja i traje. »Boga ga uze« – čitamo u Knjizi Postanka (5,24). Od toga biblijskoga pojma zasigurno dolazi i drevni hrvatski naziv Vazam.
Ilija koji je u visinama svete Božje gore već upoznao pravo lice Božje, bit će uznesen pred očima svojega vjerna pratioca, učenika i poslužitelja Elizeja (2 Kr 2,9.10). Tako sam najavljuje (2 Kr 2,9.10), a već su, čitamo opetovano, i proročki učenici po izraelskim gradovima očekivali i znali da će Gospodin uzeti Iliju (2,3.5). To svojevrsno uznesenje jasan je znak života koji Bog daje, života koji nadvisuje snagu smrti. Ispunjenje je naše čežnje za potpunim zajedništvom s Bogom.
Zanimljivo da prorok Amos svoje zvanje opisuje upravo tom biblijskom riječju: »Gospodin me uze« (Am 7,15). Tako je on doživio čas proročkoga poziva. Gospodin ga uze od stada i sada on pripada u Božji prostor što je bitno obilježje proročkoga zvanja.
Uskrisenje. Kod Ilije, ali i kod Elizeja, njegova nasljednika, postoje još neke važne slike uskrsnuća. I učitelj Ilija, i učenik Elizej uspijevaju Božjom snagom dozvati u život preminule mladiće. Sin gostoljubive siromašne udovice, koja je velikodušno nahranila Iliju, umire od bolesti. Ali na Ilijinu molitvu Bog mu vraća život (1 Kr 17,21). Još većim zalaganjem i osobnom akcijom Elizejevom bit će oživljen sin njegove dobročiniteljice, uvažene žene iz Šunema (2 Kr 4,34s).
Ono što će se ostvariti u Kristu, već je ovdje naznačeno. Ljudski život koji je prekinut opet se Božjim čudom vraća. Ali kod ovih mladića to je tek povratak u ovozemnu prolaznost – bitnu i dragocjenu, ali krhku.
S onu stranu groba. Za razumijevanje Uskrsa u Svetom pismu važan nam je pogled na završetak Elizejeva života. Starac prorok, koji je mnoge kraljeve nadživio, koji je učenike okupio i s njima živio, koji je u časti bio tako velik da ga i kraljevi nazivahu svojim ocem – umire. Međutim, kad je već položen u grob, čudesno donosi život. Jedan mrtvac kojeg su htjeli sahraniti slučajno je dodirnuo Elizejev mrtvo tijelo i oživljuje (2 Kr 13,21). Prorok i kao pokojnik – djeluje. Točnije i preko ljudske smrti Božji Duh ima vlast nad tijelom i spasonosna sila preko pokojnoga Elizeja može izbiti. U Isusu to će postati sasvim očito.
Uskrsnuće zajednice. Kod velikoga proroka Ezekiela možemo naći njegovo čuveno viđenje (Ez 37,1-14). On gleda cijelu vojsku kako Duhom Božjim od mrtvih kostiju postaju živi ljudi. Vrlo plastično opisano je kako suhe kosti postupno primaju na se tkivo: žile, mišice i kožu (37,8), a na novo prorokovanje Ezekijelevo dobivaju u sebe i dah života. Slika je dojmljiva i jasna, a uloga je proroka pritom višestruka i bitna.
Vječni život i Božja moć
Vječni život. Dragocjen pogled na vjeru u uskrsnuće donose nam Psalmi. S jedne strane bodre i potiču na spremnost da obdržavamo Božji zakon ne samo na omeđeno vrijeme zemaljskoga života, nego uvijek i dovijeka – vječno. »Tvoj ću Zakon čuvati uvijek i dovijeka« (Ps 119,44) – iznosi psalmist svoje očekivanje. S druge strane kraljevski molitelj David na početku 145. psalma višestruko ima pred sobom trajnu perspektivu za svoj hvalospjev Bogu. Govori svome Gospodinu, čijeg ime kani hvaliti uvijek i dovijeka: »Ime ću tvoje blagoslivljati uvijek i dovijeka« (Ps 145,1) izriče on svoje uvjerenje i nadu, i odmah zatim ponavlja: »ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka« (v2). Kako poslušno predanje božanskoj Pouci za život (Tora), poštovanje prema objavljenoj Božjoj riječi, tako i odgovor na nju u radosnoj pjesmi počivaju na jasnoj slutnji o vlastitoj neomeđenoj budućnosti s Bogom.
Bog koji uskrisuje. Hvalospjev prorokove majke Ane, majke Samuelove, osobito od nas traži suzdržanost pred uvriježenim mnijenjem kako Stari zavjet tek na kraju donosi realno iščekivanje uskrsnuća. Žena koja je iz potlačenosti i patnje po molitvi i otvorenosti pred svećenikom postala teologinjom, u svojoj molitvenoj pjesmi očituje širok pogled koji obuhvaća usud cijelog naroda. Njezina pozornost nije više usmjerena na vlastitu nevolju, nego na spasiteljsko Božje djelovanje. U tom spjevu daje važno svjedočanstvo o Božjoj moći. Da ona ima razumijevanja za Božju svemoć, shvatit ćemo odmah. Da spoznaje kako su i ljudski život i čovjekova smrt podložni Božjoj vlasti ne čudi nas. Kad bi bila rekla: »Bog nam daje život i potom smrt. Živimo i onda ćemo u grob sići.« – to bi posvema odgovaralo našem očekivanju i iskustvu. Međutim, nakon što je Ana upravo izvršila svoj zavjet i posvetila sina Božjoj službi, govori prvo kako Bog daje smrt, a potom da daje život. Govori da on prvo u spušta u dubinu carstva mrtvih, a potom odande izvodi. »יהוה-Jahve daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže« (1 Sam 2,6). Ta će misao iz Hebrejske biblije biti uzor za molitvu Tobita, oca Tobijina, i pojavit će ondje kao izravan citat u prijevodu (Tob 13,2). Upravo u tom izokrenutom redoslijedu Božje djelovanje poznajemo na primjeru Isusova života.
Uskrsnuće mrtvih. Poznato je kako se pred kraj Staroga zavjeta opet snažno javlja tema uskrsnuća. Prorok Daniel koji je tri puna tjedna postio (10,3) čuje važne riječi od Božjeg poslanika koji mu pristupa i rukom ga pridiže (10,10). Velika objava koju Daniel sluša završava najavom kako će se »mnogi koji u prahu zemaljskom snivaju probuditi« (12,2). Naznačuje se i jasna razlika jer jedni ustaju na vječni život, a drugi na vječnu sramotu. Za one koji su bili mudri, koji su sami usvojili Božju riječ i koji su druge poučavali u toj mudrosti bit će to nebeski sjaj (12,3). Oni sami uspoređeni su sa zvijezdama na svodu nebeskom o kojem govori već prva stranica Svetog pisma.
Uskrsnuće se dakle uspoređuje s buđenjem od sna, a tri puta se pritom ističe trajanje, vječnost (עולם ‘ôlām 12,2s). Danijelovo proroštvo ima osobitu važnost jer on sam na kraju dobiva nalog: »Idi!« – koji ponajprije označava život: Živi! Ali izričito se govori o Danielovu kraju i o tome da će mirovati i potom stati na noge (12,13). To je već izričita slika uskrsnuća kakvo će se u Isusu ostvariti.
Drvo života. U samom početku Pisma izričito se spominje i problem umiranja i božanski dar života. Govori se o drvu spoznaje dobra i zla, ali i o drvu života koje ima osobito značenje u Svetom pismu. Znak je života koji buja i traje. Ono je slika čežnje za vječnim životom koja je, eto, prisutna od početka. Drvo života nalazi se jednako kao i drvo spoznaje dobra i zla posred vrta Gospodnjeg, a nakon grijeha bit će zapriječen prilaz do njega, postavljena je anđeoska straža (Post 3,24).
Čudesno je kako već pedagogija Starog zavjeta čini dragocjen zaokret. Knjiga mudrih izreka ponudit će definiciju koja otkriva što je drvo života. »Blago čovjeku koji je stekao mudrost… drvo je života onima koji se nje drže« (Izr 3,13.18). Drvo života jest mudrost – svakome tko se mudrosti drži i koji je zbog toga sretan. Na istom mjestu saznajemo kako je mudrost izvrsni dar koji povezuje čovjeka s Bogom. Sveti tekst zapisuje naime kako je upravo mudrošću Stvoritelj utemeljio nebo i zemlju (3,19), a mudrost, eto, i čovjek može steći (v13) poput primjerice Salomona koji ju je u počecima svoga kraljevanja više cijenio od bogatstva (1 Kr 3,9.11). Mudrost je to koja ne ostaje samo unutar uma, nego blagotvorno djeluje na zdravlje (Izr 3,8), suživot (v4) i imanje (v10.16), a Biblija opisuje i konkretne psihološke učinke: mudrost donosi osjećaj miline (Izr 3,17), sigurnost (v23), oslobađa od straha (v25) i daje miran san (v24).
Važan je ovo prijelaz za motiv koji će se u Otkrivenju, na kraju Biblije, rascvasti, razrasti i razbujati do punine. U opisu novoga Jeruzalema gledamo drvo života, zapravo cijeli drvored kako raste i s ove i s one strane rijeke (Otk 22,2). Drvo života donosit će plod i to svaki mjesec. U početku, vidjeli smo, plod bijaše zabranjen, a na kraju čak će i lišće s toga drveta postati ljekovito i taj lijek bit će dostupan ne samo svetim izabranicima, nego svima (Otk 22,2).
Kristovo uskrsnuće
Premda se uobičajilo u teologiji isticati prazan grob kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici trebaju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.
Evanđelja su složna u tome da se Marija Magdalena prva susrela s uskrslim Isusom (Mk 16,9; Iv 20,14) – ona koja je ostala uz križ kada su gotovo svi pobjegli (Mk 15,40; Iv 19,25). Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku, sada treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina (Iv 20,17). Silinu te izjave, s kojom se učenici teško mire, najbolje ćemo shvatiti, prisjetimo li se da upravo tim riječima prorok Izaija izvješćuje o silnom doživljaju Božjega veličanstva kod svojega poziva: »Vidio sam Gospodina« kaže u uvodu (Iz 6,1), pa ponavlja: »moje oči vidješe Jahvu…« (v5).
Trenutak Isusova uskrsnuća ostao je skriven od očiju svjedoka. O samu događaju uskrsnuća imamo tek neke naznake u Matejevu Evanđelju koje spominje snažan potres i dolazak Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Uspoređen je s munjom, a odjeća mu sa snijegom (28,3). Potres, munja i snijeg bliski su prirodni fenomeni.
Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja, gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće, i kod rođenja Kristova, koje se zbiva izvan grada – mi ljudi glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo. Nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu, ali odlaze jer im je ono najbitnije promaklo.
Učenici su se u strahu prvo razbježali, a onda zatvorili. Oni nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni Židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli (Mt 28,4). Dublji teološki razlog skrivenosti uskrsnuća može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl za površnu razbibrigu.
Valja se prisjetiti kako Isus, Učitelj, koliko god otvoreno bio najavljivao svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on u utrobi zemlje. Kod preobraženja na gori pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon uskrsa. Onda, na gori, od odabranih traži da čuvaju tajnu sve »dok ne uskrsne od mrtvih« (Mt 17,9). I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih«.
Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema sv. Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu – on je prvina – prvi plod koji se Bogu posvećuje (1 Kor 15,20).
Za Isusove učenike prvo važno smirenje i dovršetak zbunjujućih uskrsnih događaja zbiva se na osobit način. Isus će se još jednom očitovati kao vrstan Učitelj. Služi se Svetim pismom bi još uvijek uznemirene učenike koje ispunja i strah i radost doveo do prihvaćanja nove uskrsne stvarnosti. Sa svojim uskrslim Gospodinom proći će Zakon, Proroke i Psalme kad im bude tumačio što sve ima o njemu u Pismima (Lk 24,44). Tehnika je vrlo moderna jer traži osobno, autentično iskustvo i doživljavanje: Isus iznosi ono što Pismo govori o njegovoj osobi, njegovu životu i njegovoj sudbini, o njemu samome. Za učenike to je terapeutski studij Svetoga pisma. S pomoću Pisma dolaze do razumijevanja Uskrsnuća.
Već prije toga dana dvojica ne putu u Emaus izvrsno su osjetili učinke ove metode. Učitelj, »počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu« (Lk 24,27). Pouka je tako snažno djelovala da im je ne samo »gorjelo srce« dok su slušali »kako im razotkriva Pisma« (v32), nego ga oni, pretvorivši svoje pretresanje u zajedničku molbu, žele zadržati kod sebe i prije negoli otkriju tko je on zapravo. »Ostani s nama« (v29) mole složno, a tek poslije ga prepoznaju (v31).
ver. 03.04.13.
dr. sc. Niko Bilić, SJ
