Prvi novozavjetni pisac, apostol Pavao, zapisao je najstariji i zato najvrjedniji izvještaj o uskrslom Isusu u 1 Kor 15. On piše kako je Isus po Pismima treći dan uskrsnuo. Ukazao se Petru s kojim je Pavao bio u trajnom kontaktu. Pokazao se velikoj zajednici od 500 učenika, zatim i svim apostolima. A i sam Pavao se, znamo, susreo s uskrslim Isusom i zbog toga se susreta obratio.
Prema Markovu i prema Ivanovu evanđelju Marija Magdalena je prva osoba koja se susrela s Uskrslim Isusom. Ona koje je ostala uz križ Isusov kad su gotovo svi pobjegli. Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnom, izruganom, raspetom mučeniku. Ona treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina.
Koliko god obično isticali važnost praznog groba kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća prema Svetom pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici trebaju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.
Treba svakako napomenuti da Isus koliko god otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Sva tri puta. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on u utrobi zemlje. Kod preobraženja na gori pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve dok ne uskrsne od mrtvih. I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće premda oni još nisu shvatili što je to „uskrsnuti od mrtvih“.
Bez svjedoka
Zašto je trenutak Isusovog uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka? O samom događaju uskrsnuća, kada je i kako točno Isus uskrsnuo imamo neke naznake u Matejevu evanđelju. Matej govori o snažnom potresu, o dolasku Božjeg anđela s neba (Mt 28,2). Spominje se usporedba s munjom (28,3).
Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod Naviještenja gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti Nazaretske kuće, i kod rođenja Kristova koje se zbiva izvan grada – mi ljudi glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo, previdimo. Nismo zainteresirani i nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan primjer su učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu. Ali oni odlaze. Ono najbitnije im je promaklo, nisu uvidjeli.
Osim toga sasvim konkretno: učenici su se u strahu za sebe prvo razbježali, a onda zatvorili. Nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene kao i svi vjerni židovi poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kad je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli.
Dublji teološki razlog može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige koji prođe pa ga više nema.
Uskrsnuo od mrtvih
Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema Pavlu uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu.
Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod Preobraženja bila to jasna Očeva riječ, sada Otac djelom potvrđuje.
Stvoritelj koji je u početku od praha zemaljskog oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svoga sina koji je pravi Bog i pravi čovjek.
Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom i grijehom. Božja je ljubav jača.
Pavao bi pitao: Gdje je smrti pobjeda tvoja?
Isusov uskrs potvrda je naše nade u vječni život.
Među pokojnima
Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetom pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Prema Pavlovu hvalospjevu uskrslom se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlje, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom koji vrijedi i za prostor mrtvih.
Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji to je velika subota. Pokoj pokojnih.
U vjerovanju Crkve Isus koji doživljava pravu ljudsku smrt sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima.
Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskog života donose Isus ne negira, ne odbacuje, ne „izgurava“ iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica za zapečaćenim kamenom to potvrđuje.
O mrtvima pitaju Solunjani kad Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov odgovor je jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih.
Što znači Kristov silazak nad pakao o kojem govori Vjerovanje? Kad je u prispodobi o bogatašu i Lazaru Isus govorio o njihovoj vječnoj sudbini, jasno je naznačio dubok jaz između krila Abrahamova i paklenih muka. Sin Božji može premostiti taj jaz, može pružiti ruku do drugog kraja, ali nažalost ne da ga dokine nego da ga potvrdi. Vječna propast, uporno protivljenje Bogu i Božjem zakonu moguće je.
Krist je sašao nad pakao. Sam je iskusio ostavljenost od Oca – osjećaj da mu je i njegov Bog daleko. Kad je sišao u dubinu podzemlja djelom je potvrdio da plač i škrgut zuba i vatra koja se ne gasi nisu prazni simboli u njegovim poukama.
Ne samo produžetak života
U čemu se Kristovo uskrsnuće razlikuje od onih koje je sam izveo?
Već Stari Zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrlog mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kao slika uskrsnuća važan nam je Elizej. Kad je već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju.
Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisit od mrtvih prijatelja Lazara. Sve je to međutim jednostavan povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produženi život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove rane i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan, on je na više mjesta, ulazi u prostoriju premda su vrata zatvorena. Uskrsli Isus je iznad fizikalnih zakona i kako veli Pavao, jednom uskrišen, više ne umire. On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan.
U Svetom pismu mogli bismo se sjetiti Henoka i Ilije koje Bog uzima k sebi. Nisu umrli, nego su uzeti k Bogu. Ali Isus je za razliku od njih doživio pravu smrt i potom ustao na novi život.
Isusovo uskrsnuće danas
Uskrs je središte liturgijske godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Pavao u uskrsnuću Kristovu vidi temelj sveukupne naše vjere. I kaže kako smo mi suuskrsnuli s Kristom. Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada dužan sam živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.
Buđenje iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – obratiti se i započeti novi život, zadaci su za svakog vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da se u sakramentima i u osobnoj molitvi susretnemo s Isusom koji kaže: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Mt 28,18).
30. 03. 09. (corr. 07.04.2011.; 03.04.13.)
Niko Bilić SJ
