Biblijski pogled na Jošafata, Ezekiju i Jošiju
o 5. obljetnici smrti prof. dr. Celestina Tomića, OFMConv
U nekim trenutcima nacionalne povijesti s osobitim zanimanjem prepoznajemo što o delikatnim dodirima vjere i politike kaže sama pisana Božja Riječ. Ovaj rad želi ponuditi biblijski pogled na tri starozavjetna kralja kojima prof. dr. pater Celestin Tomić u svojem pregledu Povijesti spasenja posvećuje punih 50 stranica. Iz ranijega razdoblja bit će to kralj Jošafat, istaknut činjenicom da je s čak pet proroka u izravnom kontaktu, a njemu neka se pridruže ona dvojica koji će u Knjigu Sirahovu ući kao jedini kraljevi uz Davida vrijedni spomena i pohvale: Ezekija i Jošija (Sir 49,4). C. Tomić u svom djelu obilno i argumentirano upozorava da govoreći o ovim kraljevima promatramo onaj dio svijeta koji od davnina proživljava stalan sraz Sjevera i Juga (Asur, Babilon, Perzija – Egipat…) pa to nama, na našoj povijesnoj razmeđi Istoka i Zapada (Istočno i Zapadno rimsko carstvo, podjela na Istočnu i Zapadnu Crkvu, Osmansko carstvo – Europa) može biti od koristi.
Tomić opisujući ove biblijske likove ističe kako kralj otkriva »duhovno i religiozno obraćenje« kao »jezgru i životni izvor odakle ključaju nova nada i nov život jadnom i zdvojnom narodu« (Tomić, Veliki Proroci, 34). Tomić tako naznačuje oba osjetljiva pola o kojima želimo govoriti: (1) kralj, nositelj politike, crpi iz (2) duhovne, vjerničke baštine. Blaženi papa Ivan Pavao II. istaknuo je kako i duhovna i građanska vlast – uz legitimne i bitne razlike – imaju tri identična trajna zadatka, a to su dobro pojedinca, dobro obitelji i zajedničko ili opće dobro. Pogledajmo kakav smjer i kakvo nadahnuće nude ova tri biblijska uzor-kralja!
Jednostavan je poznati ključ Knjiga Ljetopisa: dobri kraljevi, koji slijede put Davida i idealiziranoga Salomona dobivaju više prostora i opširnije su opisani. Tako čitatelj dulje razmatra i dublje upoznaje njihova djela i njihov duh. U suvremeno doba itekako smo osjetljivi i svjesni da je osvajanje medijskoga prostora, »minutaža« i broj redaka, važna bitka i dragocjen uspjeh. Prvi zapanjujući dojam kod ova tri starozavjetna kralja jest da svojim životom i djelom obuhvaćaju obilje od 29 biblijskih poglavlja u osam različitih knjiga:
Jošafat – 1 Kr 22; 2 Kr 3; 2 Ljet 17–20;
Ezekija – 2 Kr 18–20; 2 Ljet 29–32; Iz 36–39, Izr 25,1, Sir 48
Jošija – 1 Kr 13; 2 Kr 22s; 2 Ljet 34s; Jr 1,2; 3,6; 25,3; Sir 49, Sef 1,1.
Znakovita imena
Sva trojica imaju znakovita imena koja ulaze u svetopisamski kontekst. Jošafat – »Gospodin sudi« – bit će kod Joela (dolina Jošafat 4,2) mjesto Božjega suda nad svim narodima što po smislu izravno odgovara završnom pozivu proroka Miheja ben Jimle kojemu upravo kralj Jošafat omogućuje djelovanje. Prije no što je zatvoren Mihej ben Jimla poziva: »Čujte me svi narodi!« (1 Kr 22,28) pokazujući na univerzalno značenje proročkoga poslanja. Ime kralja Ezekije – »Gospodin je moja snaga« ili »učvrstio me Gospodin« – glagolom חזק ḥazaq razjašnjava se upravo u slici vratiju Doma Gospodnjega koje je on »učvrstio«, popravio (חזק 2 Ljet 29,3), otvorivši ih da tako učini zaokret i omogući pristup u dom molitve, nakon što je njegov otac vrata hrama zatvorio (2 Ljet 28,24). Jošija pak svojim imenom »Gospodin je dao« (hebr. אושׁ ‘ôš “dati”) koje najavljuje već čovjek Božji iz Judeje, proričući Jeroboamovu oltaru (1 Kr 13,2), svjedoči da Bog već u čas kad nastaje krivovjerni iskorak sprema svoj odgovor.
Ezekija, slavni graditelj jeruzalemskoga vodovoda, vlada u ključno doba propasti Sjevernoga kraljevstva, a poznat je po velikom slavlju Pashe za sve od Dana do Beer Šebe (2 Ljet 30,5). Jošija je pak čuven po pronalasku Knjige Zakona (2 Kr 22; 2 Ljet 34).
Upravitelji »ljudskih resursa«
Istaknuto svojstvo u Bibliji kod sve trojice kraljeva jest njihova sposobnost dobroga upravljanja ljudskim resursima, tj. sposobnost da angažiraju suradnike, delegiraju ovlasti i zadaće što je u naše vrijeme timskoga rada i nove svijesti o ljudskom elementu u menadžmentu vrlo popularno i razumljivo.
Jošafat će odmah po stupanju na vlast angažirati pet knezova, devet levita i dva svećenika (2 Ljet 17,7–9) za dalekosežnu akciju, a prema izvještaju u 2 Ljet 17,2.19 svoje će vladanje obilježiti upravo time što postavlja svojevrsne namjesnike. Zadaća koju im povjerava jest da budu suci, što – opet u skladu s njegovim imenom – označava povratak na izvore i vrijeme sudaca kao zlatno i idealno doba. Kralj organizira vlast po očinskim kućama, po obiteljima (בית אבות bêt ʼabôt 2 Ljet 17,14), učvršćujući tako danas toliko isticanu i u isti mah ugroženu osnovnu životnu stanicu društva. Zna kralj organizirati tisućnike i u Judi (2 Ljet 14–16) i u Benjaminu (17s), glavare obitelji, levite i svećenike (19,8).
Ezekija će svoju obnovu započeti tako da okupi svećenike i levite (2 Ljet 29,4), oslovljava ih vrlo bliskim rječnikom poput oca (בני bānaj »djeco moja« r. 11), očekujući od njih da ponajprije sami sebe posvete, a potom da se dadnu na posvećenje Hrama (r. 5). U času ratničke krize sam će naći prave riječi da se obrati vojnicima i ohrabri ih, upozoravajući (u duhu Elizejeve taktike iz 2 Kr 6,16) na onoga koji je moćniji od asirskoga kralja (2 Ljet 32,7s).
Jošija će, kad u 18. godini svoje vladavine krene u obnovu hrama, ne samo znati delegirati tajnika Šafana (2 Kr 22,3) odnosno još dvojicu povjerenika (2 Ljet 34,8), nego pokazuje kako sam pazi na radnike i na potreban materijal (2 Kr 22,6). Osim toga, što je u ovo naše vrijeme sveopće korupcijske i antikorupcijske pomame od osobita značenja, kralj izravno pokazuje da ima povjerenje u pošten rad i naređuje isplatu koja tome odgovara (2 Kr 22,7). Svoju sposobnost povjeravanja dužnosti jednako tako pokazat će kad visoko izaslanstvo šalje proročici i prima od njih odgovor. Prva reakcija na objavljenu Božju riječ bit će okupljanje starješina (2 Kr 23,2; 2 Ljet 34,30), a za veliko slavlje Pashe i on će, poput Ezekije, posebno najprije podijeliti zaduženje svećenicima (2 Ljet 35,2) i levitima (r. 3).
S narodom
U doba suvremene demokracije zanimljiv je fenomen koji Sveto pismo kod sva tri kralja ističe. U neposrednom su kontaktu s narodom.
Jošafat se u trenutcima krize »savjetuje s narodom« prije nego što će započeti liturgijsko pjevanje i prije nego što krenu vojne postrojbe (יעץ j‘ş nifal 2 Ljet 20,21). Prorok će posvjedočiti da je Gospodin bio ne samo s njime, nego izričito da je sa svim narodom kad im prijeti Amonski napad (2 Ljet 20,17). Za Ezekiju najprije čitamo kako je s knezovima i sa cijelom okupljenom zajednicom u Jeruzalemu donio odluku o datumu za proslavu Pashe (2 Ljet 30,2), a potom Pismo doslovce svjedoči kako je stekao povjerenje svega naroda usred opasnosti: narod se pouzdao u njegove riječi (32,8). U Jošijinu se slučaju taj – nazovimo ga »demokratski« – vidik očituje već na početku jer je prema zajedničkom izvještaju Kraljeva i Ljetopisa na kraljevsko prijestolje postavljen od naroda (2 Kr 21,24; 2 Ljet 33,25).
Kod sva tri kralja prisutna je tendencija ujedinjavanja kobno razjedinjenoga Sjevera i Juga u Božjem narodu. Judejski će kralj Jošafat dvaput, i u vrijeme proroka Miheja ben Jimle i opet u vrijeme Elizeja, pred kraljem Izraela na Sjeveru posvjedočiti zajedništvo: »Ja sam kao ti, moj narod kao tvoj narod…« (1 Kr 22,4; 2 Kr 3,7). Ezekija za veliku proslavu Pashe okuplja ljude iz Izraela i iz Jude (2 Ljet 30,1.6), a Jošija želi rasuditi i potražiti Božju volju ne samo za sebe i Judeju nego i za Ostatak (2 Ljet 34,21) i tako uvodi novi teološki pojam, simbol nade: sveti Ostatak.
Intelektualni zamah
Nadahnjujući element kod ova tri kralja u Starom zavjetu jest njihovo prosvjetiteljsko djelovanje. Na čelu stoji sam Jošafat svojim vrlo atraktivnim i zapanjujuće modernim pothvatom »mobilnoga otvorenog učilišta« nazovimo ga tako.
Prvi koraci njegova vladanja o kojima izvješćuje Druga Knjiga Ljetopisa jesu upravo organiziranje poučavanja u narodu (2 Ljet 17,7–9). Knjiga Zakona ne samo da je pritom u uporabi, nego se vraća svojemu izvornom značenju prema kojemu je Tora Pouka prije negoli je u grčko-rimskom pojmovlju postala ponajprije Nomos-Lex. Imenom navedeni knezovi, leviti i svećenici »idu po svim judejskim gradovima«, noseći sa sobom Knjigu Zakona Gospodinova i poučavaju narod, svjedoči Pismo (2 Ljet 17,9). Spoznajni i intelektualni učinak svetoga udžbenika još nam je jasniji sjetimo li se kako upravo u to doba zbog sidonske princeze koja je zasjela na samarijsko prijestolje cvjeta Baalov kult. »Blizu je riječ« rekao je Mojsije u svom oproštajnom govoru, upozoravajući na temeljni sinajski događaj kad sav narod sluša ono što mu je ustav i osnovna identifikacijska isprava. Za Jošafata sveti tekst štoviše bilježi kako sam kralj, nalik svojim izaslanicima, ide u narod od Beer Šebe do Efrajima (2 Ljet 19,4), a jedan od njegovih govora koji su u Bibliji zabilježeni upućen je upravo narodu, kad kralj hrabri u autentičnom Izaijinu duhu, govoreći o tome da pouzdanje u Boga donosi postojan život: »Vjerujte i održat ćete se« (2 Ljet 20,20). Jošafat kao prosvjetitelj očituje se naravno i kad sam poučava i upućuje suce koje je postavio (19,6–11).
Za Ezekijino doba Knjiga Mudrih izreka (25,1) izravno bilježi da je imao svoje ljude koji su se bavili intelektualnom baštinom pa ih pater Tomić naziva »akademijom«. Biblijski izvještaj donosi više Ezekijinih govora, a opisano je i pismo koje po brzotečama šalje po čitavu Sjeveru i Jugu s argumentiranim pozivom na veliku Pashu. Ističe proročku tezu: »Vratite se Bogu i Bog će se vama vratiti, obratite se i Bog će se obratiti« (2 Ljet 30,6), posežući jedini od kraljeva za drevnom formulom o Bogu otaca: Bog Abrahamov, Izakov i Izraelov. Profesor dr. Tomić pripominje da uvriježene teorije predajâ drže kako je upravo u Ezekijino vrijeme nastao Svećenički spis, a znan je i cijeli psalam kralja Ezekije zabilježen u Izaijinoj knjizi (37,10–20).
Jošijinu prosvjetiteljskom radu zaštitni je znak njegova čuvena reakcija na pronalazak Knjige Zakona. Na negativno Huldino proroštvo suda nad Jeruzalemom on ne odgovara rezignacijom i indiferentnošću nego okuplja sav narod i upriličuje javno čitanje. Što je njega samoga potreslo, to čita svima (2 Kr 23,2; 2 Ljet 34,30). I u tom trenutku kad se obnavlja Sinajski fenomen – kad svi imaju prilike čuti i k srcu uzeti riječi koje ih definiraju kao zajednicu i daju im orijentaciju – ta knjiga takoreći iznenada prima onaj drugi naziv Knjiga Saveza (2 Kr 23,2).
Plodna duhovnost
Posebno mjesto u biblijskom opisu zauzima plodna duhovnost ovih triju kraljeva Jošafata, Ezekija i Jošije. Oni su molitelji. Jošafatova reakcija na strah koji ga je uhvatio zbog napada Moaba, Amona i Edoma jest podulja molitva u hramu (2 Ljet 20,6–12) u kojoj se prisjeća Božjega prijatelja Abrahama (r. 7) i traži da Bog bude sudac nad njihovim napadačima (r. 12), što je, znamo, spasonosna taktika. Ezekijin će molitveni život u Bibliji biti još puno bogatiji. Svoju molitvu izriče kod Pashe (2 Ljet 30,18–20). Na prijeteće, ultimativno pismo Sanheribovo odgovara također tako da se najprije povlači na molitvu. Bogohulnu listinu razastire u hramu (želi je ponajprije Bogu pokazati i povjeriti) i moli: »Prikloni uho, Gospodine, i slušaj! Čuj poruge protiv živoga Boga« (2 Kr 19,15–19 = Iz 37,16–20). Predragocjen je i znakovit paralelni izvještaj u Knjizi Ljetopisa koji pokazuje u kojoj su točki kralj i prorok našli zajedništvo: Ezekija i Izaija zajedno mole (2 Ljet 32,20). Ezekija će se i u svojoj smrtnoj bolesti ponajprije dati na molitvu (2 Kr 2s = Iz 38,2s). Osobito je zanimljivo i utješno što njegove tri molitve doživljavaju uslišanje koje Sveto pismo bilježi (2 Ljet 30,20; 2 Kr 19,20 = Iz 37,21; 2 Kr 20,4 = Iz 38,4). U nizu molitava tu je dakako i njegov psalam, zahvalna molitva za ozdravljenje (Iz 37).
Zanimljiva pojedinost koja govori o tome da njihova duhovnost ne ostaje na površini ili samo kao intelektualna apstrakcija jest podatak i za Ezekiju kod bolesti (2 Kr 20,3; Iz 38,3), i za Jošiju kod čitanja pronađene Knjige Zakona (2 Kr 22,19; 2 Ljet 34,27) da su briznuli u plač. Suze koje teku niz lice znak su da stvar ide u dubinu.
Plodnost njihove duhovne prakse očituje se u privlačnoj snazi. Za Jošafata cio se narod daje na sveto traženje Boga po uzoru na svojega kralja (2 Ljet 20,4). U času njegove molitve svi su na okupu pred Gospodinom, bilježi Pismo (2 Ljet 20,13). Pod Ezekijinim vodstvom izvršava se obred pomirenja za sav narod (2 Ljet 29,24). U času ratničke prijetnje on neće samo podići zidove i utvrde, nego okuplja zajednicu (2 Ljet 32,5). Jošijino sklapanje saveza privući će sav narod (2 Kr 23,3; 2 Ljet 34,31s), cijela zajednica sklapa savez s Bogom i svi će se u Izraelu dati na službu Gospodinu – što vrijedi za sve dane njegova života (2 Ljet 34,33).
Kraljevi i proroci
Zapanjuje i odmah upada u oči što ovi kraljevi omogućuju ili izravno akceptiraju i priznaju djelovanje čak devet različitih proroka. Upravo će na Jošafatovu inicijativu moći nastupiti Mihej, sin Jimlin, koji je Kristov preteča jer udaren po obrazu trpi zbog iznošenja istinitoga viđenja o Izraelu koji je kao ovce bez pastira (1 Kr 22). Kralj će i sada i poslije kod Elizeja tražiti jednoga koji je baš Gospodinov, istinit, a ne lažni prorok, i pred kraljem Ahabom branit će njegov autoritet, ne dopuštajući mu da ga pogrješno optužuje. Osim toga na prorokovanje Jahaziela ben Zaharije (2 Ljet 20,14) kralj će reagirati bogoštovnim klanjanjem (20,18), a od Jehua ben Hananije (2 Ljet 19,2; 20,34) i Eliezera ben Dodavahua (2 Ljet 20,37) primit će kritiku. Stoga je Jošafatov izravan poziv na povjerenje u proroke (20,20) vjerodostojan.
Ezekijina veza s Izaijom tolika je da dio izvještaja o tom kralju ulazi u Knjigu proroka – i kad mu donosi odgovor na molitvu i kad mu najavljuje smrt i potom izliječenje, i kad ga napokon upozorava na buduće babilonsko osvajanje (Iz 36–39). Jošijina je veličina u tome što odgovor o Božjoj volji i Božjemu sudu, koji traži, prima od žene-proročice (2 Kr 22; 2 Ljet 34). Zahvaljujući njegovu potezu saznat će od Hulde o dubinskom pogledu Božjem koji vidi da se na čitanje Zakona omekšalo njegovo kraljevsko srce, da se ponizio i plakao pred Bogom (2 Kr 22,19; 2 Ljet 34,29). Kao što je on slušao Riječi Knjige, tako Bog njega sluša i unatoč kobnoj prijetnji uništenjem, njemu će podariti Šalom.
Religijski pluralizam
Sva tri kralja susreću se s vrlo modernim europskim problemom religijskoga pluralizma. Nama je danas jasno da briga za ono što ljudi štuju – čemu poklanjaju svoje poštovanje, vrijeme i povjerenje, što ih ispunja – jest briga, suvremenim rječnikom rečeno, briga za stvaranje javnoga mnijenja koje bitno obilježava život zajednice. Sjetimo li se da אל ’el u hebrejskoj gramatici označava ono prema čemu smo okrenuti, što je pred nama, stvar je još jasnija. Ekran u koji gledamo, riječ i slika u medijima, ono čemu od ranoga jutra upravljamo pozornost obilježavaju nas. Ezekija će rušenjem mjedene zmije koja je postala objekt krivovjernoga kulta (»Nehuštan«) upozoriti na veliku opasnost da zlorabimo ono što je u svom izvoru od Boga darovan spasonosni znak. Ako od gledanja na dar, zaboravimo Darovatelja lako nastaje religijsko izopačenje, tragična izvitoperena duhovnost. Sveto pismo ističe i kod Ezekije i kod Jošije kako ključno mjesto u njihovu djelovanju zauzima obnova hrama i bogoslužja.
Kako C. Tomić u svojoj analizi ističe, snaga Svetoga pisma jest i u tome što ne zatvara oči pred slabostima. Tako je i kod ovih triju kraljeva. Jošafat se daje nagovoriti na osvajački rat i doživljava otvorene kritike od dvojice proroka. Ezekija je dvoznačan u svojoj politici prema Asircima i doživjet će višestruku Izaijinu kritiku, a Jošijina smrt vezana je uz njegovo nerazborito suprotstavljanje faraonovoj vojsci, unatoč poruci o nemiješanju koja, kako Pismo svjedoči, bijaše iz Božjih usta (2 Ljet 35,22). Štoviše biblijski pogled na radikalno Jošijino istrjebljenje lažnoga kulta s vrlo grubim i nasilničkim potezima (2 Kr 23,4–15; 2 Ljet 34,3–5) čini se da namjerno ostaje dvoznačan. Prema Drugoj Knjizi o Kraljevima cijeli se pothvat, poznat kao velika obnova, promatra kao posljedica pronalaska Knjige Zakona, ali upitno ostaje kako onda Pasha može biti na vrijeme tj. 14. dana prvoga mjeseca. Druga Knjiga Ljetopisa pak sve prebacuje u prve godine Jošijina vladanja, pa ostavlja tako razumnu čitatelju da to shvati ili kao mladenački heroizam, ili pak kao mladenački fanatizam. Osme je godine svoga vladanja još bio dječak, ističe Pismo, a samo četiri godine kasnije dao se na »čišćenje« (2 Ljet 34,3). U Evanđeljima svakako ostaje činjenica da će Gospodin svoju jedinstvenu pohvalu o »velikoj vjeri« izreći pred onom koja je druge vjere, pred ženom Kanaankom (Mt 15,28).
Svetopisamska ocjena
Osobitu znakovitost ima i formalna biblijska ocjena koju dobivaju ova tri kralja. Za svu trojicu naći ćemo uobičajen sud u obliku formule koja kaže da čine ono što je pravo u Božjim očima (Jošafat 1 Kr 22,43; 2 Ljet 20,32; Ezekija 2 Kr 18,3; 2 Ljet 29,2; Jošija 2 Kr 22,2; 2 Ljet 34,2). Taj nas izričaj jasno podsjeća i vraća na božansku procjenu kod stvaranja na prvoj stranici pisma. Bog sedam puta gleda i donosi svoj sud.
Kralj Jošafat prema biblijskoj procjeni istaknut je time što ćemo kod njega naći opis da je »tražio Gospodina«. Tako kaže neutralan opis (2 Ljet 17,4), tako potvrđuje prorok (Jehu ben Hananija 19,3), a tako kralj postupa i u krizi (20,3). Već smo uočili da je to traženje zarazno i okuplja sav narod (20,4). Kralj Ezekija će od Boga biti priznat kao »glavar moga naroda« u riječima koje Izaija sluša (2 Kr 20,5), a za Sanheribova napada kralj će u opisu dobiti častan naslov Gospodnjega sluge (2 Ljet 32,16). Najdragocjeniji pak jest sud o Jošiji za kojeg jedino nalazimo da je proveo cjelovito obraćenje: svim srcem, svom dušom i svom snagom što je jedinstvena primjena propisa o ljubavi prema Bogu iz Ponovljena zakona (6,5).
(red. 15.11.11.; 16.05.12.)
