Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθηκη (Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).
Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.
U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.
Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28 (usp. Izl 24,8 דם הברית)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20. (usp. Jr 31,31 ברית הדשה)
Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.
Prvo svjedočanstvo
S poštovanjem prema Gospodinu kojeg je uživo susreo piše kako je Isus one noći kad bijaše predan uzeo kruh. Nakon zahvale Isus ga je razlomio, a poslije večere uzeo je čašu (1 Kor 11,23–25). Znak raspoznavanja koji će se više put pojaviti u Evanđelju i koji je učenicima u Emausu bio dovoljan da shvate o čemu se radi najprije nam zapisuje Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: Isus lomi kruh. Zajedničko lomljenje kruha bit će već u Djelima apostolskim osnovica liturgijskog života od koje je tijekom stoljeća sve do nas došla nedjeljna misa.
Pavao točno navodi Isusove riječi: “Ovo je moje tijelo – za vas” (1 Kor 11,24), “Ovo je novi Savez u mojoj krvi” (r. 25). U Pavlovu tekstu, dakle, riječ dobiva sam Gospodin koji ga je ljubio i sama sebe za nj predao (usp. Gal 2,20). Pritom, kad Pavao – dionik pradavne, časne biblijske tradicije – piše o Savezu, to mnogo znači. Savez je središnja tema koja nosi i povezuje knjige Svetoga pisma, a u povijesti Božjeg naroda Savez stvara zajednicu. Savez je sveti Ustav, ustanovljen i sročen na Sinaju poslije izlaska iz Kuće ropstva. Za razliku od običnih međuljudskih saveza – Pavao dobro zna – biblijski je Savez zajedništvo čovjeka i Boga.
Novi Savez
Isusove riječi preciziraju. Sklapa se novi savez. Mojsije je bio poškropio sav narod krvlju saveza koja je potjecala od žrtvenih životinja (Izl 24; Heb 9). Dvanaest stupova podno Sinaja predstavljalo je dvanaest plemena Izraelovih (Izl 24,4). Kod Posljednje večere nalazi se dvanaest apostola – živih stupova nove Isusove zajednice. Davno, kod Sinajskog saveza prinesene su žrtve paljenice i pričesnice (Izl 24,5), a zatim je proglašen i od svih prihvaćen tekst Knjige Saveza (r. 6). Nakon toga Mojsije škropi svu zajednicu i tumači: “Ovo je krv Saveza” (Izl 24,8; Heb 9,20). Zato Isus jasno govori da uspostavlja novi savez. Više nije riječ o krvi junaca i bikova kako podrobno objašnjava Poslanica Hebrejima – ona ne može odnijeti grijeha (Heb 10,4). Sada je to presveta Krv Sina koji ulazi u svijet, izričući Ocu posvemašnju spremnost izvršiti njegovu volju.
Pavao, vrsni poznavatelj starozavjetnog Pisma zna da se trolist: “vječni savez”, “tijelo” i “spomen” prvi put pojavljuju u savezu nakon sveopćeg potopa (Post 9). Već taj Savez, nikad dokinut s Božje strane, živa je najava novoga. Kad Poslanica Hebrejima pridaje Savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20), onda se u tome ne odražava samo govor velikih proroka upućen izabranom narodu, nego još puno više Noin savez koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.
Savez
Središnja misao koja povezuje sva pisma u jednu cjelinu jest poznata: Savez. Prvi put se u Svetom pismu spominje kao onaj sveobuhvatan Savez koji je Bog s Noom sklopio i koji nije nikad dokinut s Božje strane (Post 6,18). Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će biti primijenjeno na Isusa s kaležom u ruci kod Posljednje večere. Kao što Isus govori: “Mir svoj vam ostavljam” (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13). Duga je znak koji poznajemo, u svetopisamskom izvorniku naziva se jednostavno luk Božji. Spušta se do zemlje i diže u nebeske visine. Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji (usp. Lk 12,42). Bog u govoru Noi spominje da je sklopio savez sa zemljom (Post 9,13) i tako ističe nešto vrlo moderno. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.
Prvi savez (Post 9,8–17)
S pravom se pravednik od početka, još od prije provale potopnih voda mogao pouzdati. Što je Bog naime najavio (Post 6,18), sada evo pouzdano izvršuje: „a ja, gle, uspostavljam obvezu“ (9,8). Prvi put se u Svetom pismu rabi ključni izraz koji obično poznajemo kao „savez“. Način izražavanja koji govori o njegovu podizanju ili ustanovljivanju (hebr. קום Post 6,18; 9,9.11.17) svjedoči da je u pitanju institucija na koju se čovjek može osloniti.
“Institucionalnost” je važna. S jedne strane četrdeset dana kiše u skladu s Božjom nakanom da izbriše sve uspostavljeno (7,4) izvršilo je temeljno očišćenje (7,23). S druge strane nastao je preokret i novi početak. Na tim mjestima isti je hebrejski korijen riječi.
Kod Noina Saveza riječ je o obvezi koju sam Bog sa svoje strane preuzima. Savez na Sinaju, središnji događaj koji strukturira biblijski Božji narod, veže obje strane. Sažima vrlo jasne i duboke zahtjeve u općepoznatih Deset zapovijedi. A ovdje Bog sama sebe obvezuje. Preuzima obvezu na sebe. Kad god nam se u našim lutanjima vjera i Bog učiniše odbojnima jer smo subjektivno vidjeli samo zahtjeve i zabrane koje moramo uvažavati, prvi savez nam je veliko rasterećenje i važan korektiv.
Prvi je Savez u Bibliji veoma aktualan zahvaljujući našoj suvremenoj ekološkoj osjetljivosti. S kime Bog sklapa savez? S Noom i njegovom djecom (9,9.11.12.15). Sklapa ga i s budućim potomcima koji će doći poslije njih (v12). Ali Bog sklapa taj savez i sa svim živim bićima (v10.12.15s). Napokon, kako naknadno Božji govor ističe, savez sklapa sa samom zemljom (v13).
Božji savez sa zemljom (9,13) potvrđuje svu ekologijsku širinu ovog biblijskog saveza. Zajedno s obećanjem da potop više neće uništiti zemlju (שׁחת+ארץ 9,11), svjedoči o novosti i sretnom završetku cijelog izvještaja o potopu. Noa koji u prvoj najavi potopa čuje Božju odluku o uništenju (שׁחת+ארץ 6,13), sada je zajedno sa svojim sinovima svjedok pozitivnog raspleta. Činjenica da je zemlja već prije najave potopa bila – velikom i ustrajnom ljudskom zloćom (usp. 6,5) – uništena ( שׁחת+ארץ 6,11.12) potvrđuje simboličnu i teološku narav potopa. Božja odluka o izostanku budućeg uništenja i njegov savez sa zemljom (9,11.13) u biblijskom su tekstu izravna opreka početnoj nakani (6,13) i trajno rješenje “iskvarenosti” zemlje (6,11.12). Upravo u suvremenoj ekologiji prisjećamo se da nam je zemlja povjerena da joj budemo razumni upravitelji (usp. Lk 12,42).
Mi danas znamo da su fizikalni i kemijski uvjeti života na našem sitnom plavom planetu pravo astronomsko čudo. Svjesni smo i toga da je cijela Zemlja jedna međusobno povezana obitelj. Biblija, evo, od prvog saveza ima oka za te kozmičke dimenzije. Kad Ivan piše da je Bog ljubio svijet (Iv 3,16), onda zna da je Bog preko Noe sklopio savez sa svim stvorenjem.
Znak saveza – duga – dragocjen nam je. Privlači oko, lijep, očit, diže pogled u visine, a opet ne možeš po miloj volji njime raspolagati; ostaje tajanstven, izmiče posjedovanju. Spušta se do zemlje i diže u nebeske visine. Duga, ona ista koja kao prirodni fenomen veže tisućljeća zemljine povijesti potvrđuje najavljenu stalnost saveza koji Bog sa svoje strane ni na jednoj stranici Svetog pisma nije dokinuo.
Savez koji nije usmjeren samo na izabrani narod, nego na sve ljude, na sva bića i na sav svemir već je označen kao „vječni savez“ (Post 9,16). Živa je slika onoga što će biti primijenjeno na Isusa s kaležom u ruci kod Posljednje večere i prethodi savezu s Abrahamom i Davidom.
Kad Poslanica Hebrejima pridaje savezu oznaku vječnosti (Heb 13,20) i kad kršćanska liturgija gleda Isusa kao ustanovitelja “vječnog saveza” onda se u tome može uvelike promatrati odraz, ne samo proroka koji govore izabranom narodu (“vječni savez” Iz 55,3; 61,8; Jr 32,40; 50,5; Ez 16,60; 37,26), nego još puno više saveza s Noom, koji je otpočetka obilježen univerzalnošću.
Biblijska riječ za dugu koja odgovara njezinu izgledu jest „luk“. Znak saveza jest luk koji Bog odlaže. „Luk svoj polažem u oblak“ (v13) – stoji u Pismu. Položeno je oružje. Prvi biblijski savez oslobađa nas tako od krivih slika o Bogu progonitelju, okrutnom nasilniku i napadaču. Prvi savez konačno uklanja lažnu i razornu predodžbu o zamišljenom Bogu koji bi bio konkurent i neprijatelj čovjeku. Kao što Isus govori: “Mir svoj vam ostavljam” (Iv 14,27), tako je već od davnina Bog položio svoj luk u oblake, položio je oružje (Post 9,13).
Ovakav znak saveza nije vezan na uže sakralno područje i rezerviran za odabrane, nego je fizikalna pojava dostupna svima i podsjeća nas da je prvi Božji dar stvorenje. Prije, šire i dublje od izabranja jednog naroda s kojim će se povijesno vezati, Bog sklapa sveobuhvatni savez. Milost pretpostavlja narav, naglasit će sveti Toma Akvinski, a Noin savez upozorava da je, eto, već narav Božje djelo. Ispravlja našu naviku da stvarnost u nama i oko nas držimo nečim što je samo od sebe. Narav je prvotna milost koja nam otkriva vjernost i ljubav Stvoritelja.
Kad se pak ističe da je riječ o svakom tijelu (v15–17) s kojim Bog sklapa Savez možda smijemo prepoznati kako taj sažetak pripravlja već temeljnu novozavjetnu misao i središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. Bog sklapa savez s tijelom. Kada dođe punina vremena (usp. Ef 1,10) Riječ će tijelom postati (Iv 1,14), Sin će se Božji utjeloviti.
Savezu prethodi blagoslov (9,1–7), prvi nakon stvaranja, s jasnom dimenzijom sveobuhvatnosti (9,2). Ali prije toga pred čitateljem svetog teksta pojavljuje se prvi biblijski liturg Noa. Šutljivi izvršitelj zahtjevnih Božjih naredbi po izlasku iz korablje na vlastitu inicijativu gradi prvi oltar i prinosi prve paljenice (8,20) – bez izravnog Božjeg naloga ili poticaja. Reakcija u dubini Božjeg srca odsudna je i definira sadržaj saveza.
U tekstu o Noi prvi put u čitanju Svetog pisma susrećemo Božje srce. U početku bijaše ono bolno pogođeno čovjekovim stanjem (לב Post 6,6). Razmjer boli odgovara pritom porođajnim bolima (עצב 3,16; 6,6). Nakon sveopćeg potopa, poradi Noine liturgije, Bog u srcu (לב 8,21) odlučuje darovati trajnu egzistenciju (8,22). Sadržaj saveza priopćenje je ove intimne odluke Božjeg srca.
