U Jeruzalemskoj se Bibliji uz nov početak sustavna vjerskog života biblijskog izabranog Božjega naroda veže svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18). Radosna gozba u Jeruzalemu, koja uključuje i one koji nemaju, ispunjenje je nacrta i zapovijedi iz Pnz 12,7.12.18 (Neh 8,10.12). Božji nalog očekuje veliku radost koja obuhvaća i roditelje i djecu, i gospodare i sluge, i domaće i strance. Ezra tako pokreće veliko obraćenje povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima Božjeg zakonu koja je još od vremena prvog ulaska u Obećanu zemlju bila zanemarena (Neh 8,17).
U pet biblijskih poglavlja (Ezr 7–10; Neh 8) o Ezri najdraži su nam oni izvještaji gdje on autobiografski piše sam o sebi. Tako nam daje uvid u svoju misao i osjećaje te potvrđuje da je doista i sam “pisar” svetih stranica (7,12.21). Štoviše pred vrhovnom je i to stranom vlasti svećenik Ezra respektiran ne samo zato što “u rukama ima Božji zakon” (7,14), nego uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – konstatira perzijski kralj Artakserkso u svom dokumentu (7,25). Prema samom kraljevu svjedočenju Božji je zakon i kraljev zakon (7,26).
Silna zadaća bit će mu ne samo da bude predvoditelj nove skupine povratnika, nego njegovoj odgovornosti povjereni su kraljevski darovi namijenjeni kao prinos Bogu (7,15) te brojni pokloni iz cijele pokrajine, što od naroda što od drugih svećenika kojima je na srcu bilo jeruzalemsko bogoslužje (7,16).
Ezra – svećenik i pismoznanac
Ezrin je svećenički naslov već u uvodnom opisu opravdan rodoslovljem koje ga vodi sve do praoca Arona, vrhovnoga svećenika (Ezr 7,15).
Veličina svećenika Ezre počiva ponajprije na jasnom i ustrajnom duhovnom usmjerenju. Svoje je srce dao na proučavanje i izvršavanje Božjeg zakona (Ezr 7,10). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetog pisma cijenjen je na perzijskom dvoru gdje dobiva poslanje izvidjeti prilike u Svetoj zemlji i to s obzirom na Božje zapovijedi i uredbe (Ezr 7,14).
Imat će osim toga ključni zadatak poučavati o Zakonu Božjem (Ezr 7,25). Dakle, ne samo da poznaje i voli božansku Pouku, nego i sam poučava. U tom je poslu, zajedno sa svojim suradnicima, uspješan kako dvostruko svjedoče izvještaji u Nehemijinoj knjizi (Neh 8,8.12)
Ezra je kao svećenik uzoran jer zna okupiti zajednicu. Za povratak iz Babilona okuplja više od 7.000 ljudi, brojimo li cijele obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Čovjek je to koji sam zna s povjerenjem delegirati zadatke i rasporediti poslove. Poput velikog izbavitelja Mojsija i Ezra treba postaviti suce (7,25; usp. Izl 18,21s). Pronalazi i poimence šalje jedanaest pomoćnika. Posve jasno im daje do znanja koja im je zadaća (8,16s). Pobrinut će se da sa cijelom zajednicom povratnika pođu i leviti – poslužitelji Doma Božjega (7,17). Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom. Suradnike nalazi i za izvršenje središnje zadaće poučavanja. Tada će broj biti još veći. Ukupno trinaest imena se nabraja (8,7).
Oko Ezre će se ljudi okupiti i kad bude u znak potresenosti i sablazni razderao haljine (9,4), a i njegova pokornička molitva privući će veliko mnoštvo (10,1).
I u najslavnijem i najsvečanijem trenutku za svečanog čitanja Knjige zakona pred cijelim narodom on je u zajedništvu, uz druge, nije individualist. I ne samo to: uklapa se u zajednicu, jedan je od sedmorice slijeva koji stoje uz ostalih sedam s desne strane (Neh 8,4). U čuvenu pozivu na radost također je s drugima. Štoviše ustupa prvo mjesto Nehemiji (Neh 8,9). Kao što uživa ugled kod kralja tako poštuje upraviteljevu ulogu.
Posljednji put susrećemo Ezru kako sudjeluje u zahvalnom zboru i svečanoj procesiji kod posvete jeruzalemskih zidina (Neh 12,36). I opet je u zajedništvu s mnogo imenom pobrojenih predstavnika. Kroči na njihovu čelu.
Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom koja se kod njega ostvaruje: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).
Ezra zna poslušati glas naroda i prepoznati vox Dei. Tako je i kad budu predložili obnovu Saveza s Bogom (Ezr 10,3) i tražili njegovo predvodništvo u tome (Ezr 10,4), i kad zatraže da im objavi Knjigu zakona koju Bog zapovijedio svome narodu (Neh 8,1)
Ezra, svećenik, zna isto tako vrlo otvoreno i strogo javno nastupiti što se vidi kad je na zborovanju u Jeruzalemu pred svima progovorio o neurednosti u bračnim vezama i nepoštovanju Božjih zapovijedi. Njegov je zahtjev odrješit: Bogu svojih otaca izrecite svoje priznanje i činite što je njemu milo (Ezr 10,11). Iz svetopisamskih tekstova znamo da je bračna nevjera i blud ponajprije simbol krivovjerja i štovanja lažnih bogova. To je posve očito u neuspjelom i grešnom završetku Salomonova kraljevanja.
Duhovni predah i post
Najljepše nam je ipak što su prve riječi koje potekoše iz Ezrine svećeničke duše pohvala Bogu (Ezr 7,27): “Blagoslovljen Gospodin, Bog naših otaca” zapisuje on prvu osobnu rečenicu u prvom licu, zahvalan za uspješan početak novog povratka u domovinu. Slično će nastupiti na dan kad započne čitanje svetog Zakona u Jeruzalemu (Neh 8,6). Ovaj put njegov će blagoslov odobriti i potvrditi cijela zajednica.
Svake godine u korizmi Crkva započinje post od grijeha i zlih navika, ulazi u vrijeme obraćenja i duhovne priprave za najvažniju tajnu vjere. Tako s posebnim osjećajem prepoznajemo blagotvornu Ezrinu svećeničku aktivnost u taboru prije polaska na put. On sam tumači u svojim zapisima smisao posta koji je proglasio. Cilj mu je da cijela zajednica bude ponizna pred Bogom i da zajedno izmole duhovnu zaštitu i sretan put (Ezr 8,21). Sveto će pismo dvostruko potvrditi da je njihovo traženje bilo uslišano (8,23.31). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post, ustežući se od hrane i pića, kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).
U našem stresnom tempu života i rada osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnog putovanja, kad su već stigli na cilj u sveti grad Jeruzalem, tri dana traje predah – kao kakve trodnevne duhovne vježbe. Tri dana treba će i za veliki pokornički skup Judina i Benjaminova plemena u Jeruzalemu (10,9). Smijemo li u tom svetopisamskom svjedočanstvu vidjeti već neki udaljeni pogled na Vazmeno trodnevlje? Cijela Crkva tri će dana zastati da opet uroni duboko u izvor spasenja, u pashalni misterij koji traži potpuno očišćenje od zla. Sedam dana boravka u sjenicama koji naknadno opisuje knjiga Nehemijina također pripada ovom nizu odabranih dana predaha i skupljanja snaga – sveta uspomena na Božje djelo otkupljenja iz ropstva (8,16s).
Ezra u molitvi
Osobito ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Izriče je nakon duge priprave u tišini, povučenosti, poniženju (9,4). Moli na koljenima, raširenih ruku. Moli u službeno liturgijsko vrijeme, u vrijeme večernje žrtve (9,5) – pred Hramom s kojim je povezan, klanjajući se pred svetim Božjim prebivalištem (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i plač – suze koje natapaju njegove vapaji (10,1).
U molitvi se Bogu osobno i s povjerenjem obraća. Nastupa kao zagovornik cijele zajednice, svrstavajući i sama sebe među grešnike. “Naši su grijesi do neba veliki” govori (9,6). Iskreno i hrabro prepoznaje uzroke progonstva i zle sudbine kroz koju su prošli upravo u njihovim vlastitim zlodjelima i nevjernosti Božjem zakonu (9,7). Najbolnija stvar koja traži hitno obraćenje jest što su i sada kad im je darovana sloboda, novi život, kad su nakon robovanja opet dobili svoju domovinu, napustili Božje zapovijedi (9,10). Zar da ih dokinemo? (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje iskonsku Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15). Potrebna je dubinska obnova vjernosti.
22.02.12., red. 30.04.13.
Niko Bilić, SJ
