Psalam 22
Poznajemo dobro biblijski 22. psalam koji započinje tragičnim i tužnim riječima: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22,2). U izvornom kontekstu valjano predočava muku mladića Davida koji je doživio strahotu da ga očinski dobročinitelj Šaul do te mjere zamrzi te na nj dvaput baca koplje ne bi li ga probo (1 Sam 18,11). U cjelini Svetoga pisma ovaj je psalam prije svega zato važan što ulazi među čuvenih sedam Kristovih posljednjih riječi na križu. I Matejevo i Markovo evanđelje bilježe ovaj krik u izvornome jeziku (Mt 27,46; Mk 15,34). Tjeskoban vapaj i zaziv Bogu jedna je od tri riječi koje nisu tek konstatacija ili dijalog s ljudima, nego molitva. Isus, razapet na križ, u ključnim trenutcima, kao i toliko puta za života, obraća se Bogu. Njemu upravlja svoju riječ. Usmjerenost k Ocu najviše odgovara posljednjem, trećem dijelu psalma gdje se molitelj izravno posvećenim imenom obraća Bogu (»Ali ti, o יהוה… daleko mi ne budi!« Ps 22,20) i onda opet i opet, u opisu ponavlja to ime, dano na vječni spomen (v24.27s): Adonaj – kaže pobožni biblijski vjernik; Gospodin – ponavljamo mi s poštovanjem.
I u najvećoj muci Isus se ne odriče pripadnosti Ocu. Naziva ga svojim Bogom. »Bože moj« – kaže on. Drevna formula saveza živi u Isusovoj molitvi. Taj trenutno daleki Bog jest njegov Bog. A Isus je njegov Sin. Bog se vjerno vezao uza nj, a on je sav Božji. Njegov je! U svojoj boli sjećat će se dragocjene prošlosti kad je Bog spašavao iz nevolje one koji su se pouzdavali (Ps 22,5). Još više, prepoznat će Božju prisutnost u vlastitu životu od početaka. Ispovjedit će pred njim ono što i suvremena psihologija višestruko potvrđuje. Na grudima majčinim učio se povjerenju, a učitelj mu bijaše Bog sam (Ps 22,10). U Bogu prepoznaje snažne i nježne ruke spretne primalje, govoreći: »Ti si me izveo iz majčina krila«.
Čuveni vapaj o najdubljoj ostavljenosti i nedostatku oslonca »Bože moj, zašto si me ostavio« Isus izriče nakon sveopće i dugotrajne tame kako sinoptici složno izvješćuju (Mt 27,45; Mk 15,33; Lk 23,44). Obuhvaćala je cijelu zemlju i trajala od podneva do tri popodne, a Lukino evanđelje objašnjava da to bijaše pomrčina sunca (Lk 23,45). Svoju molitvu Ocu Raspeti izriče nakon što je punih šest sati, sve od devet izjutra prikovan na drvo križa. Utjeha nam je i pouka što se Isus služi Svetim pismom. Riječima psalma izriče stanje svoje duše. Za najsvetiji odnos prema Ocu uzima drevnu molitvu svojega naroda. Na početnu ključnu konstataciju da je Bog »daleko« (Ps 22,2) molitelj se dvaput vraća i molitveno je preokreće. Ponavlja molbu: ne budi daleko, ne udaljuj se! – i tako cijelom psalmu daje novi smjer (22,12.22).
Zastrašujuće je do koje mjere čovjek u drevnom psalmu precizno opisuje iznemoglost i fizičke boli. Srce mu je kao vosak, snaga mu osušena (Ps 22,15s). Isus nakon neprospavane noći i bolnoga križnog puta, čavlima pribijen o drvo križa tako se osjeća. Psalam osim toga opisuje ruganje i bol koju mu drugi nanose. Upravo to Isus doživljava. Vrijeđaju njegovo pouzdanje i ljubav: »Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi« (Ps 22,8; Mt 27,43). Na njega se osloni, pa njegov si miljenik, neka te on istrgne iz nevolje! – zlobna usta vrište. Nije čudo da patnik ima osjećaj da su ga opkolili bikovi i psi, lavovi i bivoli (Ps 22,13.17.22). U psalmu mučenik govori kako sve svoji kosti može prebrojiti, ruke i noge su mu kao u životinje koja je upala u klopku i na smrt je probodena; bodlje i šiljci zabili se u tijelo i usmrtili je (Ps 22,17). To se s Raspetim bolno ostvarilo.
Točno psalam najavljuje: »moje odijelo im je plijen, odjeću moju uzimlju za lutriju« (Ps 22,9). To će se Isus doživjeti (Lk 23,34) – »da se ispuni Pismo«, tumači Ivanovo evanđelje (Iv 19,24). Psalmist opisuje: »Moj se jezik uz nepce slijepio« (Ps 22,16). Isus će otvoreno reći: »Žedan sam« – »da se ispuni Pismo«, opet tumači evanđelje (Iv 19,28). »Gledaju u me« osjeća patnik u psalmu, rabeći istu riječ kojom mali prorok Zaharija zapisuje slavno proroštvo: »Gledat će onoga koga su proboli!« (נבט Ps 22,18; Zah 12,10). Točno Ivanovo evanđelje primjenjuje i tumači: pogled na Raspetoga pogled je na božansku beskrajnu ljubav – čovjekov pogled na Boga samoga.
Zašto si me ostavio? – iskonski je krik duše pred Bogom. Hebrejska gramatika poučava da to nije samo pitanje, nego predbacivanje. Zašto tako činiš? Još više od toga, kako doslovno novozavjetni jezik prevodi drevnu upitnu riječ, Isus pita o svrsi. S kojom svrhom, za koji cilj? Čemu? – pita on, iznoseći najdublje ljudsko pitanje.
»Bože moj, Bože moj« – važan je ovaj vapaj. Velika je naime pomoć prepoznati i izreći najdublju bol. Potužiti se i pojadati na pravom mjestu ljekovito je. Iz toga se rađa dalekosežan i spasonosan uvid kako je i u zlu koje mu se zbiva Božja ruka prisutna. »Ti si me bacio u smrtni prah« (Ps 22,16) uviđa, primajući i smrt od Boga, te tako već pokazuje pravu podlogu za čudesan, dobar završetak. Gospodar života darovat će nov početak.
Poslušajte: Psalam 22 (skraćeno):
Usp. uglazbljeni psalam: Bože moj, Bože moj
Niko Bilić, SJ
