Kategorije
Duhovnost

Vjera u Svetom pismu

U Godini vjere – 50 godina od Drugoga vatikanskog koncila i 20 godina od objave velikoga Katekizma Katoličke crkve – živa zajednica Kristovih vjernika dobiva divnu priliku da pod vodstvom Sv. Oca Benedikta XVI. iznova otkriva dubinu naše vjere i vraća se na njezine temelje. Listamo li Bibliju od početka, prvi put ćemo se s ključnim pojmom “vjerovati” susresti kod Abrahama (u Post 15,6) koji onda s pravom nosi naslov praotac naše vjere, a sv. Pavao genijalnom preciznošću dvaput ističe upravo taj biblijski redak (u Rim 4,3 i Gal 3,6). Abraham je povjerovao, stekao je povjerenje u Boga. Pronašao je svoje pouzdanje u Gospodinu. Došao je do čvrstoga uporišta u Bogu. I to se zbilo – što je Pavlu važno i kad piše Galaćanima i kad piše Rimljanima – daleko prije donošenja Sinajskoga Zakona. Abrahamova vjera spominje se nakon što Pismo zapisuje prve riječi koje je izgovorio Bogu. To je njegova prva molitva – otvoren dijalog s Bogom u kojem on neuvijeno iznosi svoju pritužbu i prigovor (Post 15,2). A kad ga Gospodin izvodi i pokazuje mu nebesa s nebrojenim zvijezdama (15,5), Pismo taj osobit pogled u visine opisuje istim onim glagolom koji poslije opisuje: “gledat će onoga koga su proboli” (Zah 12,10), pružajući starozavjetnu osnovicu za mistično promatranje Raspetoga (Iv 19,37). Važno je uočiti da Savez Bog s Abrahamom sklapa tek nakon što je Abraham došao do vjere, pa je vjera tako preduvjet Saveza. Štoviše, prema biblijskom izvještaju Savez se sklapa snagom Božjega obećanja (Post 15,18). Abraham je stekao povjerenje, pa se sada može pouzdati, zna da je obećanje vjerodostojno. Osobito nam je dragocjeno što se to s Abrahamom zbiva nakon susreta sa svećenikom (u Post 14), i nakon što je u tom susretu došao do bitne, nove teološke spoznaje što nas upućuje na to da je za vjeru znanje važno. U susretu sa svećenikom spoznao je da je njegov “osobni” Bog, koji ga je pozvao, – Bog Svevišnji i Stvoritelj. Abraham naime sada sam spaja sveto Božje ime s te dvije ključne oznake (Post 14,22).

Pri čuvenu prijelazu preko Crvenoga mora Pismo opisuje kako cijela zajednica dolazi do vjere. Poznata situacija vrlo je opipljivo opisana. Narod se doslovce našao “u škripcu”: pred njima je more, za njima progonitelji. Ljude je obuzeo velik strah i oni viču (Izl 14,10). Važna uloga Mojsija kao posrednika koji dovodi do vjere očituje se u njegovoj izvrsnoj pedagogiji. Premda narod kreće na njega napadački, optužujući ga i stavljajući vrijednost cijeloga pothvata oslobođenja u pitanje, Mojsije prelazi preko bolnih uvreda i ide na korijen problema, hrabreći ih: “Ne bojte se!” Proročki preusmjerava njihovu pozornost: “Gledajte spasenje Božje!” (Izl 14,13) što se pokazuje posve ispravnim jer će sažetak jednoznačno reći kako ih je Gospodin spasio (14,30), a u idućoj velikoj pjesmi svi članovi zajednice na temelju vlastita iskustva dolaze do toga da govore: Gospodin mi je postao spasenje (Izl 15,2). Silno čudo prema opisu u Izl 14 zapravo ima kao cilj vjeru. Cijela zajednica stekla je povjerenje, a Pismo neskriveno upozorava da se to povjerenje i pouzdanje odnosi na Boga i na Mojsija (14,31) – ističući tako već u počecima Staroga zavjeta središnju novozavjetnu, kršćansku usporednost Boga i čovjeka koja u Kristu nalazi svoj vrhunac i ispunjenje.

U Novom je zavjetu mnogo primjera u kojima sam Gospodin Isus ističe i pohvaljuje nečiju vjeru. “Vjera te tvoja spasila!” – čitat ćemo više puta. “Ne boj se, samo vjeruj!” poziva on. Osobito ipak mjesto zauzima žena Kanaanka, skrbna i uporna majka teško opterećene kćeri. Ona dolazi k Isusu sa zaufanom molbom: “Smiluj se”, vapi ona riječju koja je i nama dobro poznata iz pjesme Kirie eleison” (Mt 15,22). Neće je zaustaviti ni prvo ignoriranje, niti neuspjeh intervencije Kristovih učenika koji su zauzeli za nju. Ni otvoreno odbijanje kojim Učitelj izravno veli “Ne!” upozoravajući na svoje poslanje Domu Izraelovu nije ju definitivno obeshrabrilo. Trostruki promašaj majku ostavlja doduše shrvanu na tlu, ali u isti mah – to je njezino klanjanje pred Gospodinom koji će joj na ponovljenu molbu “Pomozi mi!” (Mt 15,25) dati odgovor s praktički izravnom uvredom. “Ne valja uzeti djeci i dati psima” odrješito veli Isus, a majka strankinja svojim postupkom ostavlja divnu pouku i za duhovnost i za međuljudsku komunikaciju. Ne odbija uvredu, ne uzvraća istom mjerom, ne povlači se uvrijeđeno, nego izrečenu uvredu pretvara u svoj argument. Spremno je dočekuje, prihvaća i uzima kao argument za svoju molbu: “Psići jedu mrvice s gospodareva stola” (15,27). Isus će nato izvanredno pohvaliti njezinu veliku vjeru, a svojim novim odgovorom ukazat će na svu širinu božanske velikodušnosti. “Neka ti bude kako želiš!” (15,28) dobrohotni je proglas koji preokreće naše redovito podlaganje i pokornost Božjoj volji. Isus toliko cijeni i ističe vjeru ove žene i majke koja ne pripada izvorno izabranom narodu – inovjerka je, poganka – da se stavlja u službu njezine volje.

Novozavjetnim vjernicima, kršćanima, koji su već članovi Kristove Crkve od osobita je interesa poznati evanđeoski izvještaj o svadbi u Kani Galilejskoj koji pokazuje kako su učenici postali vjernici (Iv 2,1–11). Cijela zgoda vodi do toga da je prva skupina učenika došla do vjere u Isusa. Oni koji su već pošli za njim, sada počinju vjerovati u Učitelja, stječu povjerenje. Glavnu zaslugu pritom kako je poznato, ima Majka Isusova, Blažena Djevica Marija. Sve se, znamo, ne zbiva u središtu religijskoga zbivanja u Jeruzalemu, nego u “tamo nekoj zadnjoj” Kani u polupoganskoj Galileji koja će istom naknadno postati čuvena. Marija, brižna srca i oka, u jednoj običnoj stvari ljudskoga života vidi važnu prigodu. Prepoznaje neugodnu situaciju koja je vrlo razumljiva i lako se dogodi: ponestalo je vina na svadbi. Usprkos teško shvatljivu Isusovu odgovoru koji jasno naznačuje distancu i svojevrsno odbijanje, Majka neometano nastavlja svojim putom. Sjetimo li se kako je već uvelike prošla sukobe, nećemo se čuditi što se ni sada ne zaustavlja. Vjerovati ne znači unaprijed biti oslobođen konflikata, nego plodno prolaziti kroz njih. Upravo kad se bila našla trudna morala je trpjeti zbog bolna nerazumijevanja i nekomunikacije sa zaručnikom koji je kovao svoje planove i kanio ju kriomice otpustiti. S dvanaestogodišnjim sinom prolazi bolan sukob, kad on neplanirano ostaje u hramu. Tri dana bolnoga traženja vrhunac imaju u kritičnom nesporazumu kad, susrevši se, i majka i sin govore o ocu, ali sa sasvim drugim značenjem. Od samoga početka kad je anđeo došao, Marija se daje na refleksivnost, promišljajući kakav bi to bio pozdrav. Poslije će događaje s Isusom pohranjivati u svome srcu i prebirati o njima. Na tom putu ona koja otvoreno pita: “Kako će to biti?” raste u vjeri, pa je kadra u Kani odlučno nastaviti. Kad poslužiteljima govori: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2,5) ona prepoznaje kako se u aktualnoj situaciji može primijeniti Riječ Božja. Izreka je to naime koja potječe iz Pisma i dio je faraonove upute ljudima u sveopćoj gladi (Post 41,55). K mudrome Josipu Egipatskome, koji je stvorio obilne zalihe za gladne godine trebaju poći i što god im on rekne, valja im činiti. Gospa prepoznaje u svome Sinu novoga Josipa, spasitelja iz univerzalne nevolje. Vjernička je mudrost prepoznati kako se u konkretnom životu primjenjuje i ostvaruje Evanđelje. Rezultat Marijine intervencije nije samo vanjsko simpatično čudo, nego je nov korak u odnosu učenika prema njihovu Gospodinu: počeli su vjerovati u njega, stekli su povjerenje (Iv 2,11). Sada znaju da se na nj mogu s pouzdanjem osloniti.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.