U čuvenoj pouci u Mt 25,14–31, iz koje su u običan govor došli »talenti« kao oznaka za nadarenost, važnu ulogu dakako ima investitor koji je ujedno kvalitetan menadžer jer uočava i respektira različite sposobnosti svojih ljudi. Svakomu daje prema njegovim silama (ἑκάστῳ κατὰ τὴν ἰδίαν δύναμιν Mt 25,15).[1] Druga verzija u Lukinu evanđelju (Lk 19,11–27) ovaj vidik ne ističe jer, kako je iz izvještaja o polaganju računa razvidno, svaki sluga prima isti iznos – tako govori i prvi (Lk 19,16), i drugi (r. 18) i treći sluga (r. 20).
Premda su oni pravno tek sluge (δοῦλος – rob Mt 25,14; Lk 19,13) evanđeoski gospodar praktički ih uzdiže na svoju razinu povjeravajući im svoje imanje.[2] Omogućava takoreći »greenfield-investiciju« i daje kredit bez kamata. U Lukinu je evanđelju riječ o njih deset, ali jednako kao kod Mateja, samo za trojicu znamo rezultat.
Da nije riječ o sitnicama odmah razjašnjuje računica iz novozavjetnoga razdoblja koja precizno veli da jedan grčki »talanton« (τάλαντον) u zlatu iznosi 6000 drahmi, pri čemu je drahma jednodnevna plaća poznatija kao denar.[3] Jedan talent jednako je 6000 radnih dana.[4] Samo posljednji, treći povjerenik dobiva dakle iznos koji čovjek stekne s otprilike 20 godina rada. Prima gotovinu izravno na ruke.
Osobito nam je upravo taj treći sluga poučan da uočimo kako Evanđelje traži odgovornost i zauzimanje. Treći sluga-povjerenik umjesto da se dadne na posao zastaje na procjenjivanju i analiziranju kakav je njegov gospodar, daje se voditi strahom (φοβέω Mt 25,25; Lk 19,21), u glavi su mu silne žetve i berbe umjesto da usmjeri misao na ono jedno što mu je povjereno. Dapače, odlučujuće svjetlo unatrag baca njegov iskorak po povratku gospodarovu: „Evo ti tvoje“ – veli on (Mt 25,25; usp. Lk 19,20). On zakopava novac gospodarov ističe prethodni opis (Mt 25,18). Dubok mu je problem što nije prihvatio i doista primio kao svoje ono što mu je povjereno. Nema odgovornosti i zauzimanja, nema rada, nego skrivanje i čekanje da gospodar odradi svoje.
Naknadno ćemo uočiti kako evanđeoski gospodar, nigdje svojim povjerenicima ne kaže: »Daj mi moje! Vrati!« nego očituje kako sve bijaše škola i provjera valjanosti i napose vjernosti (4x πιστός Mt 25,21.23, 1x Lk 19,17) kako bi im još mnogo više povjerio.[5] Vjernost u malenome pristup je upravi nad mnogim dobrima. Ova pedagoška nakana još je naglašenija u Lukinu evanđelju gdje gospodar izrijekom traži od slugu da »posluju« (πραγματέυομαι Lk 19,13) i precizno se navodi da je želio saznati kako sluge postupaju s povjerenim dobrima (γινώσκω r. 15). Kontekst prema kojemu on sam preuzima kraljevsko žezlo i potom prvom i drugom sluzi daje vlast nad deset odnosno pet gradova izravno potvrđuje smisao i nakanu pothvata (Lk 19,17.19). Gospodar želi utvrditi kome može povjeriti daleko više.
Znakovit je i primjer prvoga sluga koji odmah (εὐθέως Mt 25,15) kreće, daje se na posao i stječe (r. 16). Rezultati su očiti. On, koji je primio prvi i najviše, i opet – kada se gospodar vratio – prvi pristupa (Mt 25,20 usp. Lk 19,16). Kod njega biva jasno kako i povjereno i stečeno ostaje. O tome osobito svjedoči naredba kojom će mu i onaj jedan preostali talent biti predan tako da ih na kraju ima ukupno jedanaest (Mt 25,28), što verzija u Lukinu evanđelju dvaput potvrđuje i gospodarevom naredbom (»ima deset« Lk 19,24) i primjedbom nazočnih (»ima deset« r. 25).
Osim što će prvome i drugome sluzi u Matejevu evanđelju gospodar povjeriti mnogo više, oni su pozvani u zajedništvo s njime, da budu dionici njegove radosti (Mt 25,21.23).[6] Pristup u osobne osjećaje, dijeljenje unutarnjega života znak je velike blizine nalik Kristovu primanju apostola za prijatelje (Iv 15,14s)[7] i dokazuje novo definiranje međusobnih odnosa između gospodara i slugu: bitno su »napredovali«, primljeni su kao partneri.
iz N. Bilić, »Velika ili pravedna plaća – svetopisamski vidici«, u Zaslužuje li radnik pravednu plaću. Etička – religijska – politička promišljanja / Koprek, Ivan (ur.). Zagreb : Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 2012. Str. 105-122.
[1] Davies i Allison ističu raspodjelu poslova među slugama već u Mk 13,34 i upozoravaju na raspored duhovnih dobara u Poslanicama (Rim 12,3–8; Ef 4,7; 1 Pt 4,10) – v. Davies, Matthew, sv. 3, str. 406.
[2] Robovi su mogli imati izvanredno velik spektar zaduženja, od trudbeničkoga rada, do visoka društvena položaja – primjećuje Davies, Matthew, sv. 3, str. 405.
[3] Davies, Matthew, sv. 3., str. 405. Upravo je o »denaru« riječ u pouci o vinogradu koju ćemo sada pogledati.
[4] Starozavjetni biblijski podatak nudi drukčiji izračun, ali jednako upozorava da je riječ o krupnim stvarima. Prema Izl 38,25s jedan talent iznosi 3000 srebrenih šekela i označava masu od oko 60 kg. Ako je riječ o zlatu, onda se vrijednost višestruko povećava.
[5] Nagrađuje se »fidelity of oneʼs commitment« piše Davies, Matthew, sv. 3, str. 408.
[6] Ovu bitnu posebnost donosi samo Matejevo evanđelje – Davies, Matthew, sv. 3, str. 408.
[7] Olshausen upozorava na prijelaz sa »sluga« na »prijatelj« – v. Olshausen, New Testament, sv. 2, str. 572.
