Nema mi blaženstva bez tebe (Ps 16,2)

Biblijski pogled na ljudsku sreću

Ovaj ponizan, strjelovit zalet kroz Sveto pismo, koji nas treba podsjetiti na nekoliko poznatih momenata iz biblijske povijesti, nosi naslov iz Ps 16,2: “Nema mi blaženstva bez tebe”. Govor je to čovjeka, upućen izravno Bogu kojega oslovljava svetim, vlastitim imenom יהוה i priznaje ga svojim gospodarom. Sadržajem je odgovor na Božju prisutnost u njegovu životu o kojoj će ovdje biti riječi u prvoj točki. Potom ćemo se prisjetiti kako je sreća povezana s međuljudskim odnosima i istaknut ćemo osobitu ulogu pisane Božje riječi za čovjekovu sreću. U posljednje dvije točke prisjetit ćemo se kako obraćenje i nov početak donose pravu sreću koja se – baš u duhu Svetoga pisma – ne zadržava samo u nutrini nego obuhvaća cjelinu čovjekova bića. Zaključit ćemo podsjećajući na Kristovo potvrđivanje iskonske, blagoslovne zapovijedi s prve stranice Svetoga pisma koja od čovjeka zahtijeva da bude plodan (“Budite plodni!” Post 1,28).

“Ja ću biti s tobom” (Post 28,15; Izl 3,12) – čuveno je Božje obećanje koje čuje već Jakov u čudesnom snu i potom Mojsije u paradigmatskom izvještaju o zvanju. Bog sam u svojoj uzvišenosti i svetosti obvezuje se na prisutnost u čovjekovu životu i na zajedništvo s njime. Iz iskustva i iz suvremenih istraživanja – popularno zvanih neuroteologija – znamo za osobit osjećaj sreće koji se javlja u trenucima molitve, slavljenja Boga i vezan je uz specifičan osjećaj Božje prisutnosti. Potvrda je to i nastavak biblijskoga iskustva da Bog ispunja svoje obećanje: “Ti si sa mnom” središte je omiljena 23. psalma. Sam nosivi pojam Saveza – ističu lingvisti – počiva na vrhunskoj naravnoj radosti čovjeka kad je pronašao osobu s kojom će dijeliti sav svoj život. I u hrvatskoj tradiciji božanska riječ: “Uzimam te” razumljiva je.

U svakoj životnoj dobi prisutnost drugoga ima odlučujući utjecaj na naše stanje. Blizina i zajednički hod – u suvremenoj kulturi poznat osobito u mladenačkom iskustvu “hodanja” – davno je zacrtana u opisu Henoka i njegova čuvena praunuka Noe (“hodio je s Bogom” Post 5,22.24; 6,9). Oni hode s Bogom – u tome je njihova pravednost, a plodovi ne izostaju: Henok neće upoznati smrti nego doživljava – još puno prije sklapanja saveza – da Bog njega osobno “uzima”, a Noi će dugotrajno hodanje s Bogom omogućiti da bez prigovora razumije i izvrši spasonosan plan.

Koliko osjećaj olakšanja, blaženosti i utjehe ovisi o međuljudskim odnosima izvrsno pokazuje dirljiv susret i pomirenje u 33. poglavlju Knjige Postanka. Jakov prilazi bratu (Post 33,3), a onda – neočekivano – Ezav mu potrča ususret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga (33,4). Opis poznajemo jer ga Isus preuzima za dobroga oca u prispodobi o izgubljenu sinu. Opis završava tako da obojica plaču – kako i izvornik i Septuaginta složno kažu. Za dubinu osjećaja Pismo dalje ne nabraja riječi, ali ostavlja čitatelju da osjeti što se zbiva u duši nakon što je više od dvadeset godina nosila u podsvijest guran sukob s najbližim, s rođenim bratom, i to bratom blizancem; nosila je osjećaj krivnje zbog trgovanja i prijevare, strah da će biti usmrćen… Dovoljan sažetak daje sam Jakov kad veli: »Vidio sam tvoje lice kao što čovjek gleda lice Božje« (Post 33,10). A on zna što govori (usp. Post 32,31).

Sjetimo li s prvoga psalma odmah će nam biti jasno da biblijski pravednik nipošto nije neki bezosjećajan, tmuran čudak. On pazi čije savjete slijedi, stanište mu nije s onima koji su se posvetili tračanju i ruganju (usp. Ps 1,1). Što je za takvu osobu Tora – božanska životna pouka? Kako joj pristupa? Uživa u njoj – neuvijeno veli Pismo, ne izbjegavajući izravno spomenuti “užitak” (Ps 1,2). Psalam ističe kako ponavljanje i tiho recitiranje svetih redaka – podloga za ono što zovemo: meditiranje – ispunja i dnevni-javni ritam toga čovjeka i njegov svijet noćnoga mira i povučenosti.

Povratak iz babilonskoga progonstva u Obećanu zemlju vezan je uz zajedničko čitanje Zakona, po odlomcima uz tumačenje, opisano u Neh 8. Suvremeni judaizam vidi u tome svoje konkretne  početke, a sveti tekst ističe emocionalne reakcije koje su ponajprije suze i tuga u cijeloj okupljenoj zajednici (Neh 8,9). Zacijelo imaju značaj katarze i obraćenja jer slušaju božanske zahtjeve koji jasno pokazuju da im se propast zbila zbog toga što su ih prezreli. Slično našem prvom refleksu kad gledamo na grijeh i obraćenje u prvom planu vidimo skrušenost, kajanje i bol u srcu zbog zlih čina. Ali voditelji zajednice upozoravaju na pravo stanje stvari i pobuđuju dubok emocionalni preokret. “Jedite sočno i pijte slatko” (Neh 8,10) plastičan je poziv namjesnika Nehemije koji primjerom pokazuje na biblijsku cjelovitost čovjeka obuhvaćena srećom. “Gospodinova radost – ona je vaša utvrda” čuvene su riječi Nehemijine.

Nenatkriljiva i svjetski poznata Kristova pouka o izgubljenom sinu na sličnom je tragu. U prvom planu po navici doduše u njoj gledamo grijeh i potrebu obraćenja mlađega sina koji je u daljini pogrešno postupao i doveo se do propasti s jedne strane, i starijega koji je u blizini ali u sebi kontinuirano kipi od ljutnje. Međutim, glavna tema pouke, koja se jedina četiri puta ponavlja, jest εὐφραίνω – “veseliti se” (Lk 15,23.24.29.32) i gozba u očinskom domu.

Ako Psalam 1 ostaje na usporedbi iz prirode i upozorava kako pravednik koji uživa u Zakonu nalikuje voćki koja plod donosi, Isus Gospodin i Učitelj – Rabi Ješua, u radosnu slavlju Pashe ide dalje. Potvrđuje i on prvu zapovijed koja čovjeku nalaže plodan život, ali daje i poznatu formulu kako to ostvariti – loza koja ostaje na meni, trsu, donosi mnogo roda (usp. Iv 15,5). I upravo nakon toga ističe da ove upute daje kako bi naša radost bila potpuna (Iv 15,11). O kakvu osjećaju govori najbolje svjedoče učenici na putu u Emaus kad sami ustanovljuju da im je gorjelo srce (Lk 24,32).

Zaključimo kratko: Sveto pismo gleda na sreću koja je vezana uz prepoznavanje Božje prisutnosti u vlastitom životu i ujedno počiva na odnosu prema bližnjima zajednici. Hrani je specifičan odnos prema objavljenoj Božjoj riječi, obuhvaća čovjeka kao cjelinu s njegovom psihofizičkom, socijalnom i duhovnom dimenzijom, a posljedica je obraćenja i pomirenja. Osim toga ide ruku pod ruku uz čovjekovu kreativnost i plodnost – koje po naravi donose osjećaj ispunjenja.

p. Niko Bilić, SJ