Biblijski pogled na ljudsku sreću
Ovaj ponizan, strjelovit zalet kroz Sveto pismo, koji nas treba podsjetiti na nekoliko poznatih momenata iz biblijske povijesti, nosi naslov iz Ps 16,2: “Nema mi blaženstva bez tebe”. Govor je to čovjeka, upućen izravno Bogu kojega oslovljava svetim, vlastitim imenom יהוה i priznaje ga svojim gospodarom. Sadržajem je odgovor na Božju prisutnost u njegovu životu o kojoj će ovdje biti riječi u prvoj točki. Potom ćemo se prisjetiti kako je sreća povezana s međuljudskim odnosima i istaknut ćemo osobitu ulogu pisane Božje riječi za čovjekovu sreću. U posljednje dvije točke prisjetit ćemo se kako obraćenje i nov početak donose pravu sreću koja se – baš u duhu Svetoga pisma – ne zadržava samo u nutrini nego obuhvaća cjelinu čovjekova bića. Zaključit ćemo podsjećajući na Kristovo potvrđivanje iskonske, blagoslovne zapovijedi s prve stranice Svetoga pisma koja od čovjeka zahtijeva da bude plodan (“Budite plodni!” Post 1,28).
“Ja ću biti s tobom” (Post 28,15; Izl 3,12) – čuveno je Božje obećanje koje čuje već Jakov u čudesnom snu i potom Mojsije u paradigmatskom izvještaju o zvanju. Bog sam u svojoj uzvišenosti i svetosti obvezuje se na prisutnost u čovjekovu životu i na zajedništvo s njime. Iz iskustva i iz suvremenih istraživanja – popularno zvanih neuroteologija – znamo za osobit osjećaj sreće koji se javlja u trenucima molitve, slavljenja Boga i vezan je uz specifičan osjećaj Božje prisutnosti. Potvrda je to i nastavak biblijskoga iskustva da Bog ispunja svoje obećanje: “Ti si sa mnom” središte je omiljena 23. psalma. Sam nosivi pojam Saveza – ističu lingvisti – počiva na vrhunskoj naravnoj radosti čovjeka kad je pronašao osobu s kojom će dijeliti sav svoj život. I u hrvatskoj tradiciji božanska riječ: “Uzimam te” razumljiva je.
U svakoj životnoj dobi prisutnost drugoga ima odlučujući utjecaj na naše stanje. Blizina i zajednički hod – u suvremenoj kulturi poznat osobito u mladenačkom iskustvu “hodanja” – davno je zacrtana u opisu Henoka i njegova čuvena praunuka Noe (“hodio je s Bogom” Post 5,22.24; 6,9). Oni hode s Bogom – u tome je njihova pravednost, a plodovi ne izostaju: Henok neće upoznati smrti nego doživljava – još puno prije sklapanja saveza – da Bog njega osobno “uzima”, a Noi će dugotrajno hodanje s Bogom omogućiti da bez prigovora razumije i izvrši spasonosan plan.
Koliko osjećaj olakšanja, blaženosti i utjehe ovisi o međuljudskim odnosima izvrsno pokazuje dirljiv susret i pomirenje u 33. poglavlju Knjige Postanka. Jakov prilazi bratu (Post 33,3), a onda – neočekivano – Ezav mu potrča ususret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga (33,4). Opis poznajemo jer ga Isus preuzima za dobroga oca u prispodobi o izgubljenu sinu. Opis završava tako da obojica plaču – kako i izvornik i Septuaginta složno kažu. Za dubinu osjećaja Pismo dalje ne nabraja riječi, ali ostavlja čitatelju da osjeti što se zbiva u duši nakon što je više od dvadeset godina nosila u podsvijest guran sukob s najbližim, s rođenim bratom, i to bratom blizancem; nosila je osjećaj krivnje zbog trgovanja i prijevare, strah da će biti usmrćen… Dovoljan sažetak daje sam Jakov kad veli: »Vidio sam tvoje lice kao što čovjek gleda lice Božje« (Post 33,10). A on zna što govori (usp. Post 32,31).
Sjetimo li s prvoga psalma odmah će nam biti jasno da biblijski pravednik nipošto nije neki bezosjećajan, tmuran čudak. On pazi čije savjete slijedi, stanište mu nije s onima koji su se posvetili tračanju i ruganju (usp. Ps 1,1). Što je za takvu osobu Tora – božanska životna pouka? Kako joj pristupa? Uživa u njoj – neuvijeno veli Pismo, ne izbjegavajući izravno spomenuti “užitak” (Ps 1,2). Psalam ističe kako ponavljanje i tiho recitiranje svetih redaka – podloga za ono što zovemo: meditiranje – ispunja i dnevni-javni ritam toga čovjeka i njegov svijet noćnoga mira i povučenosti.
Povratak iz babilonskoga progonstva u Obećanu zemlju vezan je uz zajedničko čitanje Zakona, po odlomcima uz tumačenje, opisano u Neh 8. Suvremeni judaizam vidi u tome svoje konkretne početke, a sveti tekst ističe emocionalne reakcije koje su ponajprije suze i tuga u cijeloj okupljenoj zajednici (Neh 8,9). Zacijelo imaju značaj katarze i obraćenja jer slušaju božanske zahtjeve koji jasno pokazuju da im se propast zbila zbog toga što su ih prezreli. Slično našem prvom refleksu kad gledamo na grijeh i obraćenje u prvom planu vidimo skrušenost, kajanje i bol u srcu zbog zlih čina. Ali voditelji zajednice upozoravaju na pravo stanje stvari i pobuđuju dubok emocionalni preokret. “Jedite sočno i pijte slatko” (Neh 8,10) plastičan je poziv namjesnika Nehemije koji primjerom pokazuje na biblijsku cjelovitost čovjeka obuhvaćena srećom. “Gospodinova radost – ona je vaša utvrda” čuvene su riječi Nehemijine.
Nenatkriljiva i svjetski poznata Kristova pouka o izgubljenom sinu na sličnom je tragu. U prvom planu po navici doduše u njoj gledamo grijeh i potrebu obraćenja mlađega sina koji je u daljini pogrešno postupao i doveo se do propasti s jedne strane, i starijega koji je u blizini ali u sebi kontinuirano kipi od ljutnje. Međutim, glavna tema pouke, koja se jedina četiri puta ponavlja, jest εὐφραίνω – “veseliti se” (Lk 15,23.24.29.32) i gozba u očinskom domu.
Ako Psalam 1 ostaje na usporedbi iz prirode i upozorava kako pravednik koji uživa u Zakonu nalikuje voćki koja plod donosi, Isus Gospodin i Učitelj – Rabi Ješua, u radosnu slavlju Pashe ide dalje. Potvrđuje i on prvu zapovijed koja čovjeku nalaže plodan život, ali daje i poznatu formulu kako to ostvariti – loza koja ostaje na meni, trsu, donosi mnogo roda (usp. Iv 15,5). I upravo nakon toga ističe da ove upute daje kako bi naša radost bila potpuna (Iv 15,11). O kakvu osjećaju govori najbolje svjedoče učenici na putu u Emaus kad sami ustanovljuju da im je gorjelo srce (Lk 24,32).
Zaključimo kratko: Sveto pismo gleda na sreću koja je vezana uz prepoznavanje Božje prisutnosti u vlastitom životu i ujedno počiva na odnosu prema bližnjima zajednici. Hrani je specifičan odnos prema objavljenoj Božjoj riječi, obuhvaća čovjeka kao cjelinu s njegovom psihofizičkom, socijalnom i duhovnom dimenzijom, a posljedica je obraćenja i pomirenja. Osim toga ide ruku pod ruku uz čovjekovu kreativnost i plodnost – koje po naravi donose osjećaj ispunjenja.
p. Niko Bilić, SJ